Укупно приказа странице

субота, 7. јануар 2012.

Darkmere

Godina: 1993
Izdavač: Core Design
Žanr: Arkadna avantura
Platforma: Amiga
  
Kako se pravi omlet od zmajevih jaja.

  Ponekad vam se neka video igra ostane duboko urezana u svest i podsvet i tu ostane poprilično dugo u životu. A ponekad razloge te urezanosti treba izneti na videlo. Subjektivnost ovakvog pristupa ne treba da se dovede u pitanje, ali ovaj put smatram da je reč o vanserijskom remek delu koje treba preporučiti svakome ko ima živaca za avanture. U pitanju je igra Darkmere za Amigu, pravljena od strane majstora svog zanata Core Design, koji su a ovoj igri uspeli da do maksimuma podignu sve elemente koji su do tada(a i kasnije) krasili njihove igre.
  Dakle, Darkmere je arkadna avantura smeštena u fantazijski svet. Zli zmaj je zajedno sa hordom orkova pokorio zemlju i na vama je kao sinu posrnulog kralja da sprečite ovu pošast. Dobijate i magični mač koji detektuje orkove a u stanju je da ih dobro istranžira. I vi ćete reći: ”pa ovo je već sto puta prežvakano.”. Jeste, ali stil i način na koji priča vodi ovu igru je ipak nešto posebno. Sam uvod u priču je jako atmosferičan, dijalozi kao i sami pasusi pisani su rukom nekog veštog čoveka koji je kao nikada u jednoj video-igri odigrao jedan redak ples na tačnoj a neizmerno tankoj granici između gotik-dark nihilizama, i tolkinovsko-pagansko-fantazijskih mitologija. Cela igra ima tri velika, ogromna nivoa, grad(Pont-U-Gwaith), šumu i tvrđavu gde se odigrava i konačni obračun. Izvođenje je u 3D izometrijskom okruženju, što jako dobro paše na ovaj žanr, a krećete se po “sobama”. Tu su standardne opcije poput inventara, konzumiranja istog, postavljanja pitanja prolaznicima i korišćenja predmeta, a posebna fora je to što se većina predmeta u igri da omirisati, što vam dodatno daje informacije o tome šta treba raditi. U svakom slučaju igra je takva da svaki nivo treba dobrano pročešljati kako bi se rešila određena zagonetka i zadatak, a igru izdvaja i detalj što u gradu nailazite na ključeve koji otvaraju kuće na određenim adresama i tako poput malog lopova pelješite već opustošene kuće(u kojima je svaki komad nameštaja detaljno opisan i da se “omirisati”). Urbanizacija jednog igračkog prostora par ekselans, što dosta govori o trudu programera. A neprijatelji su razni, tu su glavni pre svega orkovi sa kojima ćete se najviše družiti, zmajevi, varvari, paukovi, pacovi, undeadi, ogrovi i zećići koji skakuću po šumici a koje posle možete žive smazati. Sami kvestovi su logični i treba samo truda da bi se obavili. Specijalnu draž u igri su dijalozi sa NPC-ovima u igri, od kojih svako verno priča neku svoju priču, a većina njih grca u bedi ili se raduje što se nije pridružila gomili kostiju na koje svugde nailazite. Memla na prvom nivou je neverovatno dobro prenesena i ulazak u krčmu recimo, predstavlja malu oazu gde sve izgleda pomalo drugačije. Odlazak na drugi nivo(šumu) nudi mnogo vedrije pejzaže, ali ne i manje neprijatelja i traganja, a redak i gotovo umetnički momenat je to što je ova igra povezana sa nekim delima književnosti kao i drugim igrama ali na suptilan način i to ću vam ostaviti da sami otkrijete(biću toliko bezobrazan te ću vam reći da igra u jednom trenutku ima referencu i na marihuanu). Na samom kraju, trećem nivou po konačnom obračunu dešava se vanserijski obrt u priči video-igara u koji su uključeni i neki članovi najuže familije našeg protagonste(dalje detalje neću otkrivati). Zanimljiv je i način snimanja pozicija u igri, nalazite tu i tamo “time reverse” napitke koje kad popijete dobijate opciju da snimite igru. Dijapazon konzumljivih predmeta je veoma širok i kreće se od najtipičnijih napitaka(neki od njih vas mogu učiniti nevidljivim), preko voća, mesa, pa sve do primirisavanja ljudskog mesa(kanibalizam je veoma prisutan element u ovoj igri, jer se orkovi hrane ljudima) što dovodi do povraćanja našeg junoše.
  Grafika u igri je nešto neverovatno i neviđeno na Amigi u to doba. Fantastični crteži i prepoznatljiv stil Marka Jonesa najviše doprinose atmosferi igre. Korišćenje boja je doktorska disertacija na temu, a animacija likova je odlična. Zvuk je takođe fantastično uklopljen u priču i ideju igre, počevši od odlične uvodne melodije do vrlo vernih zvučnih efekata na kojima se mnogo radilo, što se i čuje. Zvuk olujnog vetra i ptičica u šumi bolji je od prokletih gudača ovog vremena. Atmosfera u igri je možda i najbolja ikada koju sam video negde, današnji 3D rpg-ovi, usled tog prokletog tranzita na 3D izgubili su ono što je ova igra imala da ponudi po tom pitanju. Recimo da je Diablo II donekle primirisao ovakvom mraku, i to je to čega mogu da se setim. Dovoljno je pogledati u baklje kako sijaju na zidu i sve će vam biti jasno, pritom želim da podcrtam da ovo nije vapaj nikakvog tužnog retro-nostalgičara, uživam ja i u Skyrimu(takođe opisan na našem blogu), verujte mi na reč. Balans u igri je fenomenalan, ako imate živaca da lutate nivoima. Stvar je u tome da je ova igra “super” na način na koji su “super” albumi grupa Tool ili Block Out. Dakle teško i nije za svakoga. Ali borbe zaista nisu teške i uz malo vitlanja mačem, sa svakim se da razračunati, a kvestovi su poređani na perfektan način tako da ne remete priču.
  Darkmere je moja lična preporuka svakome ko voli avanture među video-igrama, bilo koje vrste. Igra je jednostavno neverovatna i dan danas nisam siguran da sam kvalitetniju igru igrao. Priča koja će vas lako uvući i neverovatan opis svakog detalja mogu da od vas načine strpljivog čoveka koji će imati živaca da se sa ovom igrom sudari, a i da je okrene što se meni desilo kao klincu posle nekoliko meseci tumaranja. Neke igre su drage, neko su užasno zabavne, a Darkmere je prokleto najbolji.

KVALITET JEDNE VIDEO-IGRE DIREKTNO JE PROPORCIONALAN BROJU VELIKIH PEČURKI KOJE SE U NJOJ NALAZE! BRE!

Grafika: 10
Zvuk: 10
Atmosfera: 10
Balans: 10

Ukupna ocena: 10
 
Clyde

Нема коментара:

Постави коментар