Укупно приказа странице

понедељак, 28. фебруар 2011.

Cartman`s Authoritah


Godina: 2001
Izdavač: Derek Long
Žanr: Platformska pucačina
Platforma: PC


Jedan od najomiljenijih negativaca u akciji



  Za četrnaest godina serijal South Park je prešao veliki put od svojih skromnih korena i danas predstavlja kulturološki fenomen čija se magnituda i uticaj mogu porediti jedino sa snagom koju poseduju takođe dugovečni The Simpsons. Cela jedna generacija je odrasla uz stanovnike malog gradića u Koloradu koji su, često direktno i grubo, rušili tabue, kritički secirali društvo i generalno se rugali ljudskoj gluposti (koja je, nažalost, neuništiva). Izlišno je govoriti o konstantno rastućoj popularnosti koju uživa Eric Cartman kao pop-kulturna ikona i jedan od stubova nosilaca celog projekta. Nije iznenađujuće da je pored zvaničnih (loših) SP igara dobio glavnu ulogu i u fan–made avanturi.
  Cartman's Authoritah je tipična platforma koja u igračkom smislu ne nudi nikakve novine, ali je konceptualno svojevrstan skup najšarmantnijih (neko će reći najiščašenijih) momenata i likova iz zlatnog doba South Parka. Eric ovde nije dijabolični mastermind već debelo, glupavo, razmaženo derište željno pažnje kakav je bio pre incidenta sa Scott Tenormanom. Kroz osam nivoa će te mu pomagati da uspostavi svoj neosporivi „authoritah“ u gradu i obračuna se sa svim „elementima“ koje vidi kao pretnju svojim ciljevima. Neprijatelji su mnogobrojni i među njima ima raznih karaktera počevši od klinaca iz razreda, Mr. Hanky-a, Stan-ovog klona, majmuna sa četiri dupeta i mutiranih ćurki (hvala dr. Mephisto J), preko Shelley Marsh, Kylove keve, kineza sve do Mr. Garrison-a i nesrećnog Kenny-a koji je prisutan samo da bi poginuo.  
  Grafika je prilično bedna sa pikselima koji bodu oči što je neoprostivo za igru nastalu početkom milenijuma. Srećom da unikatni, prepoznatljivi cardboard cut-out dizajn sa ove činjenice uspešno skreće pažnju gradeći efektno atmosferu ranog South Park-a. Vešto, adekvatno uklopljeni Cartmanovi komentari, kao i zvučni efekti, uzeti su direktno iz serije. Najveću manu predstavlja odsustvo bilo kakve muzike. Možemo samo da žalimo zbog neiskorišćenog stvaralaštva Primus-a i DVDA-a. Da je makar prisutna tema sa špice utisak bi bio pozitivniji. Kontrole lika su bazične, vrlo dobrog responsibiliteta i glatkog skrola. Iznenađujuće, za tako debelog bastarda Cartman je izuzetno skočan i mobilan. Arsenal kojim raspolaže je zanimljiv i svako oružje ima svoju primenu zavisno od situacije. Energiju obnavlja pakovanjima Weith Gain 4000, a extra life se dobija na svakih 100 sakupljenih kutija Cheesy Poofs. Neprijatelji nisu ni malo naivni, naročito pri kraju kada prosto naviru. Evidentan je disbalans u težini između prvog i drugog dela igre. Poslednja tri nivoa su bolesna. Nema checkpointa niti continue opcije.
  Cartman's Authoritah je produkt velikog entuzijazma jednog čoveka i kao takvom mu ne treba mnogo zameriti. Da je kojim slučajem ovakva igra izašla pod okriljem nekog renomiranog izdavača ukupna ocena bi bila niža za dva broja. 


Respect my Authoritah!




Grafika: 5
Zvuk: 4
Atmosfera: 8
Balans: 5

Ukupna ocena: 6


Frank Horrigan

недеља, 27. фебруар 2011.

Quiz & Dragons

Godina: 1992
Izdavač: Capcom
Žanr: Kviz
Platforma: Arkade
  

Verovatno jedini kviz na svetu čiji prvi ekran izgleda ovako...


  Tih ranih devedesetih odrastao sam dobrim delom kod Cigana(Romi su se tada tako zvali) u flperani, i tu su se nalazile razne video igre. Uglavnom su to bile tabačine i pucačine. Međutim Capcom je 1992. za te iste aparate napravio jednu igru koja vam ne testira reflekse, već znanje i obrazovanje. I samim tim ne čudi što se u toj memli i dimu fliperana nikada nije našao Quiz & Dragons, jer je među klincima bilo jako nekul biti štreber, tj. "filozof". Ali to ne znači da je ovaj endemit sa kojim sam se upoznao deceniju i po kasnije igra koja nije vredna pomena.
  U pitanju je igrak koja na originalan način kombinuje elemente klasičnog kviza tipa "jedan od četiri ponuđena odgovora je tačan" i RPG igara. Na početku birate između četiri lika, i svaki ima svoje sposobnosti. Tako, ratnik brže obnavlja snagu, čarobnjak menja kategorije, amazonka skraćuje broj ponuđenih odgovora, a nindža može da zada dupli udarac. Igra se odvija na tabli sa kockom, i krećete se polje po polje u zavisnosti koliko vam kocka da (još jedan RPG element). Igra ima 7 nivoa, ali put nije linearan, tako na dva mesta možete birati različiti nivo što omogućuje veći replayability igre. Nivoi su lepo dizajnirani i predstavljaju jedan fantazijski svet u kome se naše mudrice bore protiv ranznih nemami, zmajeva, orkova, goblina, muljeva i sl. sve do zadnjeg glavonje koji se pre susreta često spominje u toku igre, romantičnog naziva Gordijan.
  Sam izbor pitanja je istovremeno zanimljiv i neugodan za nekoga ko potiče sa ovog dela sveta. Iako naravno, ima doste opštekulturalnih pitanja iz svih oblasti života, vidi se da je kviz pravljen za Amerikance, pa ćete pošizeti od silnih pitanja iz NFL-a, Bejzbola ili televizijskh serija od pre pedeset godina. Ovo našem čoveku dodatno otežava igru, pa se jedino konstantnim ponavljanjem igre ova pitanja mogu naučiti. Takođe, stekao sam utisak da je ova igra nekako "proreganovski" orijentisana. U igri ima barem jedno 50 pitanja vezanih za ovog predsednika SAD, od kojih su 40 vezani za njegovo opskurno i nebitno filmsko stvaralaštvo. Čini se da programeri ove igre više vole slonove nego magarce.
  Sama igra je jako ukusno dizajnirana, sa brojnim RPG-elementima, koji su lepo oslikani i estetikom neke epske igre. Zvukovi u igri su standarndno dobri, verno oslikavaju atmosferu igre. Ozbiljnijih zamerki nema, osim možda činjenice da će se nekim ljudima ovaj kviz činiti pomalo politički nekorektan.
  Quiz & Dragons je igra koja vam može izuzetno popraviti opštu kulturu i zabaviti vas na duže vreme. U pitanju je igra velikog šarma, ali i osuđena na totalni neuspeh u domaćim fliperanama, iz ranije spomenutih razloga. Toplo je preporučujem kada vam dosade "Ja volim Srbiju" ili "Milioner".


Uhm....ovaj...pa...ovaj....kako se zove....

  
Grafika: 9
Zvuk: 8
Atmosfera: 9
Balans: 9

Ukupna ocena: 8.5


Clyde

четвртак, 24. фебруар 2011.

Justice League Heroes: The Flash


Godina: 2006
Izdavač: Warner Bros. Interactive
Žanr: Beat 'em Up
Platforma: Game Boy Advanced
  

Nindža Kornjače su gej...



  Ukoliko ste stariji od NES-a sigurno vam negde u mračnim katakombama malog mozga obitava sećanje na lika koji obučen u crveni kostim sa logotipom munje na grudima, trčeći ekstremno brzo, ispravlja krive drine i vija se sa ološem. 1990. nije postojao klinac koji nije sa oduševljenjem pratio iz nedelje u nedelju Flasha u njegovim superherojskim poduhvatima. Serija je kreirana na talasu uspeha Tim Burton-ovog Batmana iz 1989. sa kojim deli gotovo istu estetiku, produkcijske vrednosti i generalni kvalitet. E, sad, pošto živimo gde živimo, sam strip, igračke i ostalo vezano za The Flasha je bilo nemoguće nabaviti (za razliku od onih prokletih wiggera Nindža Kornjača). Tako sam tek zahvaljujući emulatorima saznao za video-igru koja je pratila seriju. U pitanju je bila prilično neizbalansirana side-scroling platforma slična Sonic-u, svetlosnim godinama daleko od onoga što je svaki normalan fan očekivao. Punih 16 godina to je bilo jedino što smo videli od ovog junaka u digitalnoj formi, a onda je stigla radost u obliku igre Justice League Heroes: The Flash. 
  Imajući u vidu današnje mogućnosti grafika je mogla biti manje „zrnasta“, ali je sasvim pristojna za jednu portabl konzolu i u rangu je arkadnih igara sa prelaza iz osamdesetih u devedesete. Animacija je na istom nivou sa izuzetkom glavnog junaka na čijim se pokretima posebno radilo tako da se Flash kreće fluidnije od ostalih likova. Ambijenti su tipično stripovski, jakih osnovnih boja, bogati, ali ne i pretrpani bespotrebnim detaljima. Pravo osveženje i odmor za oči od muljavih braon-zelenih nijansi današnjice. Igra sadrži pet nivoa koji predstavljaju gradove iz kojih potiču članovi Justice League-a. Svaki poseduje karakterističan izgled i dizajn, tri celine i odgovarajućeg lokalnog negativca na kraju. Neprijatelji su šarenoliki, brojni, različitih sposobnosti i snage od kojih se pojedini mogu savladati samo uz pomoć specijalnih moći. Tu dolazimo do opcija kojima Flash raspolaže. Pored osnovnog udarca može superbrzo da se strči do protivnika dobivši time prednost u borbi, kao i da uspori vreme (zapravo da se ubrza maksimalno) i tada su svi na ekranu u slo-mo osim njega. U momentima kada se zloće nagomilaju, umesto klasičnog crowd controle poteza tj. „magije“, u pomoć će vam priteći neko od kolega iz JL . Gameplay je ekstremno zabavan, zarazan, dinamičan i brz poput samog protagoniste.
  Zvuk i soundtrack su na očekivanom nivou, manje-više standardni za ovaj tip igara, a prisutan je i voice acting u vidu komentara našeg heroja. Sam kvalitet nije nešto, kao da slušate preko zvučnika koji su produvali.
  Klišeizirana priča je prezentovana u cutscenesima kreiranim poput stripa što potpuno odgovara tematici. Sa druge strane, neoprostiva je činjenica da su WB i DC od svih mogućih vrhunskih crtača zaposlenih u njihovom konglomeratu za ovu igru angažovali lika koji, za početak, nije u stanju da nacrta proporcionalnu ljudsku figuru ni da mu život od toga zavisi. Postoje trinaestogodišnje klinci koji bi bolje odradili posao. Svi likovi izgledaju deformisano i groteskno. Superman, Batman i co. su građeni poput balvana, a Flash izgleda kao da je upravo došao sa četvorogodišnje rekreativne nastave u Aušvicu. Inače prelepi ženski likovi ovde imaju lica žaba krastača, orah da im ne uzmeš iz ruke. Niko ne može da me ubedi da se nije imalo para za, recimo, Jim Lee-a. Na kraju krajeva, mogle su se iskoristiti sekvence iz nekog od Justice League izdanja ili sjajne animirane serije.
  Justice League Heroes: The Flash predstavlja izdanje koje su  „najbrži živi čovek“ i njegovi fanovi odavno zaslužili. Scarlet Speedster je napokon dobio igru dostojnu svog renomea. Čekanje, makar bilo i decenijsko, se ponekad ipak isplati.

 
Ne tuci me Fleš, žaliću se PETA-i
   


Grafika: 8
Zvuk: 8
Atmosfera: 8
Balans: 8

Ukupna ocena: 8

Frank Horrigan

среда, 23. фебруар 2011.

Sensible World Of Soccer

Godina: 1994
Izdavač: Sensible Software
Žanr: Simulacija fudbala
Platforma: Amiga


Kontam, razbićemo Švabe...


   Pre samo petnaestak godina, fudbalske simulacije nisu izgledale kao FIFA i PES, gde možete da vidite svaku grimasu u fudbalera, kao i da mu picanite šiške a usput i šut u miliangstrem. Programeri su se pre svega morali oslanjati na svoj šarm i duhovitost da bi napravili dobru igru, kao i na uvođenje nečega novog čega nije bilo ranije u toj vrsti igara. Baš takva igra je i Sensible Wolrd Of Soccer firme Sensible Software.
  SWOS je naslednik ranije urađenog Sensible Soccera, iz koga crpi skoro sve po pitanju izvođenja. U pitanju je "fudbal" iz ptičje perspektive, sa igračima veličine pikavaca. Ovo je igra sa verovatno možda i najmanjim sprajtovima u istoriji igara za Amigu, čak i Lemmingsi deluju korpulentno u odnosu na naše zvezde fudbala. Uvodni meni je veoma bogat, donosi opcije kao što su carrer, gde vodite jedan klub kroz sezone, pravljenje svojih takmičenja i timova, ili učestvovanje na nekom već postojećem takmičenju kao što je svetsko prvenstvo. Izbor timova i igrača je gorostasan za svoje doba, i ovo je najjači aspekt igre. Tu su igrači i timovi sa svih strana sveta, doista verno prikazani i što je najbolje lako u opciji friendly možete da im ukrstite koplja. Tako recimo možete da odigrate prijateljsku utakmicu između Nemačke i Solomonskih ostrva i da umirete od smeha kako se vuku igrači ovih potonjih, razlike između timova su očigledne pri igranju i to dodaje zanimljivosti igre. Same kontrole u igri su dobre, igrači odgovaraju na svaku zadatu komandu i doista se glatko kreću. Samo postizanje golova nije lako, i moraćete da "zakovrnete loptu" u letu džojstikom kako biste nadmudrili golmana, koji su svi do reda u ovoj igri neobično žilavi. Takođe, pred svaku utakmicu možete da namestite i taktiku koja vam najviše odgovara, broj formacija je veliki, ali verujem da 90% ljudi igra 4-4-2 ili 4-3-3, ostalo je egzotika. Treba istaći da sam se u ovoj igri prvi put u životu sreo i sa srpskim (pardon, Saveznorepubličkojugoslovenskim) prvenstvom, gde imate mogućnost da vodite bilo koji od naših klubova iz tadašnje Prve Savezne Lige. I nismo loše prošli po pitanju kvaliteta, čak bih rekao da su momci iz Sensible-a bili malo velikodušni prema našim fudbalerima koji su ubedljivo najsporiji u Evropi i znaju samo dve rečenice da izgovore ("Ostavićemo srce na terenu", "Daćemo sve od sebe"). Šteta što nema i reprezentacije, ali za to treba da zahvalimo sankcijama i tadašnjoj političkoj situaciji. Sama grafika u igri je relativno siromašna, ali veoma funkcionalna i samim tim omogućava pikselglatki skrol. Zvuci tokom utakmice su simpatični, tu i tamo možete čuti urlikanje navijača, ali se ipak na ovom aspektu moglo još malo poraditi.
  O igrama kao što je Sensible World Of Soccer možda danas deluje besmisleno pisati, ali ovo je prva igra koje u sebi imala kompetitivnost jedne današnje FIFE, a bazu Footbal Managera. Samim tim zaslužuje makar letimičan pogled nekog okorelog fana najvažnije sporedne stvari na svetu.

Posle primljenog trinaestog gola...



Grafika : 6
Zvuk : 7
Atmosfera : 10
Balans : 9

Ukupna ocena : 9

Clyde

петак, 18. фебруар 2011.

Enduro Racer

Godina: 1987
Izdavač: Sega/Activision
Žanr: Trkačka
Platforma: C-64
  

Ej mali, imaš li kilogram Navaaka?
   

  Sećate li se kada sam na ovom blogu opisivao igru Solomon`s Key? Opis je bio pun hvalospeva, igri sam zalepio deset k`o vrata, a vraćam se na nju zato što sam tada napisao da je to prva igra koju sam u životu igrao. E pa, Segin Enduro Racer je DRUGA igra koju sam u životu igrao. I baš kao što me je Solomon naučio da video-igra može biti izvor velike zabave, tako me je i Enduro naučio da može biti izvor i velike frustracije...
  Počnimo redom. U pitanju je konverzija sa arkadnih mašina, koju je Sega prepustila tada ne tako gnusnom i hegemonistički nastrojenom Activisionu. I kao što to prečesto biva, konverzije sa arkada uglavnom izgube ono zbog čega su na tim istim aparatima i bile voljene. Enduro Racer je simulacija trka motocikala koje se odvijaju van klasičnih staza, uglavnom po nekim kozjim stazama, baruštinama i gudurama širom sveta. Igra ima pet nivoa(opet tih pet nivoa...) koji su različito urađeni, a da biste prešli na sledeći nivo morate kompletirati prethodni pre isteka štoperice, stvar vrlo standardna za auto-moto simulacije. Usput vam probleme prave razni kaktusi i žbunje koje treba preskakati ili zaobilaziti, kao i drugi motocikli čiji vozači kao da imaju taj isti kaktus a ne mozak u glavi. Na AI-u protivnika se zaista moralo poraditi, uglavnom se kreću potpuno pravolinijski ne zarezujući ama baš ništa. Najlepši momenat u igri su vratolomni skokovi sa kojih se naš motorista uvek na noge dočeka, uz simpatičnu animaciju. Ubedljivo najfrustrirajuća stvar u igri su kontrole, koje su očajne. Vaš motor vas zbilja slabo sluša, i treba će vam puno dragocenog vremena samo da bi ste normalno zakočili i savladali krivinu. Skretanje je presporo, a kontrola vozila posle skokova je takođe diskutabilna. Još jedna loša stvar u igri je veoma spor i seckav skrol čak i za Komodorove standarde, što ubija draž igri (kad se bolje prisetim i Super Hang-On iste te Sege boluje od ovoga u konverziji za C-64). Često su ti kaktusi tako pakosno postavljeni, da ne možete da ih zaobiđete posle skokova na stazi, što veštački otežava ionako tešku igru. Ovakve otežavajuće okolnosti onemogućavaju krivulju učenja i ne mogu predstavljati dobru stvar u igri. Muzika u igri je svetlija tačka, i sigurno vam neće smetati, dok su zvučni efekti adekvatni, uz zgodno brujanje vaše "ljute mašine". Animacija i grafika su siromašni, iako se svaki ambijent dobro raspoznaje usled dobre upotrebe boja.
   Enduro Racer je jednostavno, nekvalitetna i preteška igra koju vredi probati samo iz razloga da vidite kako to "čudo izgleda". Iako na momente deluje kao da ima neki svoj šarm, on ubrzo izbledi usled neipoštovanih osnovnih normi koje jedna trkačka igra treba da ima. Ova igra predstavlja primer kako se pri konverziji sa automata gotovo namerno pravi lošija igra, i kako se namerno ne koriste mogućnosti ionako siromašnijeg računara od tih istih automata.  Nostalgija je nostalgija, ali kad nešto ne valja, najgore je bežati od toga.





Samo provetravam noge...



Grafika : 6
Zvuk : 7
Atmosfera : 5
Balans : 3

Ukupna ocena : 4

Clyde

четвртак, 17. фебруар 2011.

Commando Vs. Rambo: First Blood Part 2




Most na reci Kvaj



  Kada se spomene reč „ratna pucačina“, ako govorimo o devedesetim godinama, prva pomisao je reč „Wolfenstein“, ako bismo se osvrnuli na ove nulte, prva pomisao je reč „Call Of Duty“. Međutim, ako ste retrogamer, volite osamdesete i pritom frik za Komodor 64, prve dve reči koje će vam pasti na pamet su „Commando“ i „Rambo: First Blood Part 2“.  Samim tim, nemoguće je izbeći poređenja ove dve igre, a zašto im onda ne bismo i malo "ukrstili koplja". To ne znači da ove dve igre treba po svaku cenu suprotstavljati po nekom kriterijumu i rivalitetu, i doći do odgovora na pitanje koja je igra bolja (reći ću vam odmah: Commando je bolji), nego da i u estetici i u izvođenju i u samoj radnji i celoj priči oko njih postoji mnogo paralela koje zaslužuju da budu pomenute. Ove dve igre su obeležile jedan period i svojom snagom su zasenile i neke desetak godna starije igre. Dakle, da se prvo upoznamo malo sa ova dva ostvarenja.
  Commando je Eliteov naslov iz 1985. koji se prvo pojavio za arkade, a zatim i dobio gomilu konverzija među kojima je i ona za C-64. Cilj je jednostavan, kroz tri nivoa pobiti sve živo što se mrda, a od oružja imate vašu automatsku pušku i bombe koje usput kopite. Igru karakteriše fantastična dinamika i neverovatan responzibilitet kontrola, što je i održalo dugovečnost ove igre. Rambo: First Blood Part 2 je Oceanovo čedo iz 1986. i predstavlja manje-više, Komodorov ekskluzivitet. U ulozi ste naravno, koga drugog nego Slaja-Ramba i takođe se morati probijati kroz gomilu zlih i pakosnih Vijetnamaca koji nikako ne vole kad Amerikanci mirišu vijetnamske ljubičice po poljanama (ja stvarno ne znam šta je sa tim narodima, baciš milion bombi na njih, podeliš zemlju, pobiješ im gomilu ljudi, a oni se ljute!? Zbilja čudno...). Obe igre su top-down izvođenja iz blago iskošene ptičje perspektive. Za razliku od Commanda, Rambo ima nešto širi izbor oružja, deo okoline je uništiv (posebno dobar momenat), a responzibilitet kontrola i balans je takođe odličan.
  A sad o suštinskoj razlici koja se vešto krije iza brojnih sličnosti i gotovo istovetne ratne estetike. Rambo: First Blood Part 2 je definitivno igra šire i kompleksnije radnje u odnosu na Commanda. Igra relativno verno prati filmsku priču, i set zadataka je spretno urađen. Treba upasti u neprijateljski kamp, osloboditi taoce, maznuti helikopter i pobeći na bezbedno. Cela igra se odvija na jednom, ali velikom nivou. Ova igra definitivno zahteva više angažovanja i mozga u odnosu na Commanda, usled pojavljivanja zadataka koji se moraju obaviti striktnim redosledom. Sa druge strane, Commando nudi pregršt ludačke arkadne akcije, i sam pucački momenat je definitivno na strani ove igre, jer su ovde neprijatelji brži i teži i kao da su „svesniji“ vašeg prisustva u igri. Ne postoje zadaci u pravom smislu te reči, treba samo ići na gore i suludo napucavati neprijatelje do kraja. Igra ima tri nivoa koji verno oslikavaju ratni abijent, i trebaće dosta veštine u vašim prstima da je pređete „na keca“. I tu se stvara po meni jedna suštinska vododelnica između dve naočigled jako slične igre, a tiče se kasnijeg razvoja video igara. Rambo: First Blood, zapravo predstavlja evolutivnog pretka današnjih modernih RPG igara, a Commando pojednostavljenih linearnih FPS-ova poput Call Of Duty Serijala. Njihova izvođenja jesu gotovo identična, ali sam doživljaj igranja i način prelaženja suštinski je različit. Treba imati u vidu da su današnji programeri kao klinci morali igrati nešto, zar ne?
  Obe igre karakterišu vrlo dobre tehničke karakteristike, poput vrlo pristojne grafike za tu ranu fazu C-64 igara, kao i odlične muzičke teme koje i dan danas bendovi poput Back In Time vole da izvode na svojim koncertima. Ali u ovom članku fokus nije na tome. Reč je o dve odlične igre koje su prve „prave“ u svom žanru i koje su utrle put mnogim drugim bitnim stvarima u svetu igara. Najbitnije je od svega da je vrednost ovih igara potvrđena time što ih ljudi i dan danas igraju i što imaju vernu armiju poklonika. Reklo bi se da je Commando igra za koju prosečan vlasnik Komodora kaže da je „najbolja ikad“, a za Ramba prosečan kritičar nekog časopisa za C-64 će reći da je „najbolja ikad“. Iz ove narodni slojevi-kritična manjina dihotomije može se naći i moj dodatni argument za ranije iskazanu tezu o evolutivnom zametku dva danas popularna žanra, čije ove dve igre mogu biti prva paradigma. FPS je za „narod“, a RPG za „inteligenciju“. A Rambo i Commando su i za narod i za inteligenciju!


Rambo razmenjuje recepte za princes-krofne
  

уторак, 15. фебруар 2011.

Bubba 'n' Stix

Godina: 1993
Izdavač: Core Design
Žanr: Platformska, logička
Platforma: Amiga
  

Dakle, hodajući žbunu, da te upoznam sa mojim štapom...



  Platformske igre za Amigu su oduvek imale dovoljno svojih kvaliteta koje su odvraćale okorele Amigiste od kupovine konzola 16-obitne provinijencije. Firme poput Core Designa ili Team 17 umele su da izvuku ono najbolje iz ovog kompjutera i donesu nam puno zabave ali i duhovitosti. Čak i kada se programeri nisu maksimalno potrudili, niti raspolagali sa nekim ozbiljnijim sredstvima. 
  Bubba 'n' Stix je igra koja na prvi pogled deluje kao "drugoligaš" u svetu platformi, poput recimo Arabian Nights ili James Pond-a. Opuštena muzika, pojednostavljena stripovska grafika i protagonista koji nit je "cool" kao Sonic niti ikoničan kao Mario. U ulozi ste američkog ljaksea odevenog u džins i naoružanog štapom zgodnog naziva Stix, sa kojim treba da se probijete kroz standardnih pet nivoa (jako mi nedostaju danas video igre koje imaju pet nivoa, a vama?) i da oslobodite planetu od zlih vanzemaljaca. Ambijenti nivoa su standardno urađeni, tako da su tu redom Šuma, Skladište, Lava, Vodeni Nivo i na kraju Svemirski Brod. Na putu vam se isprečavaju razni neprijatelji, veoma duhovito urađeni, tako da će vas na početku pratiti drvo koje hoda, razne psihodelične loptice ili mali vanzemaljci gladnog stomaka, kao i žive kapljice vode. Sve probleme u igri rešavate vašim vernim štapom. U igri se nalazi dosta logičkih problema i lako će vas se desiti da se negde zaglavite. Ponekad u ovoj igri treba zaista dobro mućnuti glavom da bi se rešio problem, i ovaj momenat ovu igru izdvaja od ostalih klasičnih platforma (tu je recimo bliži Lost Vikingsima). Tako ćete sa vašim štapom da popunjavate razne otvore(...), mešate gulaš za gladnog vanzemaljca kako bi mu se stomak dovoljno nagojio da bi mogli da skačete po njemu, pokrećete poluge ili da jednostavno mlatite čudne i otkačene antagoniste ove igre. Celu igru krasi stripovska atmosfera, i likovi u igri su dobro i duhovito animirani. Sama završna sekvenca je interesantna i neočekivana, te dodaje igri neki sopstveni sjaj. Grafika u igri je jednostavna, ali efektna i prijatna za oko, što je najvažnije. Animacija u igri  je solidna, mada smo na ovom kompjuteru viđali i glađe stvari. Zvuk je dosta dobar, sa hladnom "klupskom" muzikom i pristojnim zvučnim efektima koji kao da su izašli iz nekog crtanog filma. Kontrole u igri su solidne, mada igra nije laka i pored gorespomenutih logičkih problema, ni aktivnost neprijatelja nije na niskom nivou te ćete isprva doista lako gubiti živote. Tu i tamo nailazićete na dodatke u vidu malih vanzemaljaca opremljenih paketićima prve pomoći, što vam obnavlja energiju. Po završetku svakog nivoa, dobijate i šifru za sledeći nivo, te odatle možete nastaviti sledeći put.
  Bubba `n` Stix nije igra koju će vam neki okoreli gejmer sa prve polovine devedesetih na prvu loptu spomenuti ako ga upitate koja je to najbolja igra iz tog perioda, ali nudi jako zanimljivu i specifičnu kombinaciju otkačene animacije i blago psihodeličnog šmeka, što pruža mogućnost da vas zalepi za ekran. Takođe, i sipmatičan protagonista doprinosi kvalitetu ove igre, imam neki osećaj da kojim slučajem kontrolišete hipika iz San Franciska da igra ne bi bila ovoliko zabavna. Ovakvih igara više nema danas u mainstreamu, i samim tim vredi je oprobati barem za kratko vreme, dok ne izađe novi GTA ili tako nešto...


Kad si bosonog, možeš i na kamenu da stoijš
 
 

Grafika: 8
Zvuk: 8
Atmosfera: 9
Balans: 8 
Ukupna ocena: 8.5
 
Clyde

понедељак, 14. фебруар 2011.

Comix Zone

Godina: 1995
Izdavač: Sega
Žanr: Akciona Avantura, Beat 'em Up
Platforma: Sega Genesis


A mogao sam lepo da glumim u Nindža Kornjačama...


  U „godini kulture“, dok je na zapadu bio pred izumiranjem, Sega Genesis iliti Sega Mega Drive 2 je u „zemlji seljaka na brdovitom Balkanu“ prožiljavao svoje zlatne dane. Iako se nikako nije mogao pohvaliti performansima i kvalitetom igara u poredjenju sa ostalim konzolama, bio je jeftin, samim time pristupačan. Kao poručeno za male Srbe gladne hleba i igara. Jeftinoća je trade-mark Genesisa. Katalog se sastojao uglavnom od patetičnih verzija kultnih naslova sa arkadnih aparata i drugih platformi, ali su se tu i tamo pojavljivali Segini ekskluziviteti vredni pažnje.
  Comix Zone je svakako jedna od najunikatnijih igara ikada kreiranih. Osnovna ideja je jednostavna, efektna i ranije nekorišćena. U ulozi ste strip-crtača po imenu Sketch Turner koji, zajedno sa svojim ljubimcem pacovom Roadkill-om, sticajem bizarnih okolnosti biva uvučen u sopstveni strip.  Kako to već biva, u tom univerzumu on je „chosen one“ na kome je da spase svet od okupatora iz svemira i njihovog vođe Mortusa. Avantura će ga voditi kroz tri epizode od po dve table, a pomoć će imati u informacijama koje mu pruža simpatična pobunjenica Alissa Cyan.
  Realizacija je fantastična. Očigledno je od prvog trenutka da se svakom aspektu pristupilo sa velikim obzirom. Grafika je nesto najlepše što se pojavilo na Genesisu. Dizajn likova i ambijenata po stilu i paleti boja podseća na radove Jack Kirby-a iz ranog Marvel perioda. Animacija je glatka i lepa, a uz dodatak patentiranih balončića svo vreme se ima utisak da posmatrate oživljeni strip, a ne crtać. Zvuk, nažalost, trpi zbog skromnih mogućnosti platforme za koju je igra kreirana. Šteta pošto je i u efekte i u muziku glavni kompozitor Howard Drossin (ujedno i glas većine likova) uložio veliki trud. Slušaćete istinski sjajne teme u najjadnijem midi izdanju kako to samo Sega možže pružiti.
  Igra je brza, kratka, dinamična i prokleto teška. Neprijatelji imaju iznenađujuće visok AI i poprilično su žilavi tako da bezumno srljanje nije opcija. Kontrole su skoro savršene, a naš junak na raspolaganju ima širok dijapazon različitih poteza koje može efektno kombinovati. Da se ne bi sve svelo samo na  tučnjavu ubačen je dovoljan broj logičkih zagonetki (tu je pacov od velike pomoći), kao i mogućnost da birate put kojim će te stići do kraja stranice. Prisutan je inventar koji može sadržati tri stvari, a na igraču je da dobro razmisli šta će nositi pošto pojedini objekti u mnogome mogu olakšati tok igre. Na početku imate samo jedan život, a po okončanju svake epizode dobijate nagradno po jedan. Health Packovi su prava retkost tako da, pamet u glavu. Kada naučite “gde šta i kako” Comix Zone se da preći prilično lako. Postojanje tri različita kraja je za ono vreme takođe bilo revolucionarno, pa je želja za ultimativnim hepiendom (spašen svet, dobijena devojka i slava) dodatno motivisala igrače.
   Budući da se igra pojavila na Genesis-ovom zalasku, inicijalni uspeh Comix Zone-a je bio skroman. Srećom, kvalitet i jedinstvenost su joj obezbedili status kultnog klasika, a danas se smatra jednom od najboljih igara svih vremena. Obavezno štivo za svakog gejmera. 
  
Kaiš po kaiš...NIVO

  
Grafika: 9
Zvuk: 8
Atmosfera: 10
Balans: 8 
Ukupna ocena: 9
 
Frank Horrigan

четвртак, 10. фебруар 2011.

Atom Ant : Up And Atom

Godina: 1990
Izdavač: Hanna-Barbera Inc.
Žanr: Platformska
Platforma: C-64



Dok stojim nad dvorcem, delimično pijan....



  Sećate li se Atomskog Mrava? To je onaj mali mrav (nezainteresovan za ženske grudi), koga američki panduri zivkaju kada treba da im se veže pertla ili kupe krofne. Beše to jedan od prijatnih kratkometražnih crtanih filmova Hanna-Barbera produkcije. Ista ta korporacija imala je svoj mali odeljak iz koga je redovno izbacivala video igre sa svojim crtanim junacima u glavnoj ulozi. Atom Ant - Up And Atom je upravo takva igra.
  Na vama je, kao Atomskom Mravu, da demontirate sve bombe koje su postavljene po raznim visokim građevinama, koje po kupljenju stavljate u jednu staklenu kuglu na krovu zgrade (možemo je kreativno nazvati dezintegrator bombi). Svaka zgrada predstavlja jedan nivo u igri, a ukupno ih je osam. Uglavnom su to urbani soliteri, ali dva nivoa prave iskorak i prikazani su kao srednjevekovni zamkovi. Možete kupiti samo jednu bombu odjednom, tako da vam za kompletiranje nivoa ne gine i po dvadesetak puta atomskog leta gore-dole od temelja do krova zgrade. Naš mali mrav leti u svim pravcima, ali nema nikakvo nauružanje niti nikakvo sredstvo odbrane od neprijatelja, tako da u ovoj igri zaboravite na taster za pucanje. Plejada neprijatelja je jako loše urađena, to su najtipičniji stock sprajtovi izvučeni iz zadnjice poluzainteresovanog programera. Tako da u ovoj igri vam problem neće praviti recimo Buvac Kostolomac ili Debeli Dinamo, nego papirni aviončići, kocke šećera(sic!), helikopterčići na navijanje i golubovi. Čini se neozbiljan izbor za Atomskog Mrava, koji se u svojim animiranim epizodama obračunavao sa daleko opasnijim protivnicima. Svi neprijatelji imaju definisanu petlju kretanja, tako da ova igra omogućava krivulju učenja, te ju je moguće savladati uz nešto truda. Ali, ovo i dalje ne znači da je igra laka. Neprijatelja ima svugde, i moraćete vešto da ih zaobilazite. Ovo vam omogućuju zaista dobre kontrole u igri, i superglatki skrol u piksel, dve možda i najsvetlije tačke u igri. Grafika u igri je jedva prosečna, s tim što je okolina ipak malo lepše nacrtana nego sprajtovi. Zvuk je takođe jedvaprosečan, melodije su simpatične, ali zvučni efekti izuzetno siromašni. Po kompletiranju igre, dobićete velikodušni natpis kako ste "super faca i da ste prešli igru". Kreativno, nema šta.
  Atom Ant - Up And Atom je igra koja jednostavno ne crpi dovljno is svoje tematike. Da nije Atomskog Mrava u glavnoj ulozi, nikada vam ne bi palo da su ovaj ambijent i likovi igra sa njim. Morali su se ubaciti likovi iz pojedinih epizoda, a i koji cutscene ili makar deo priče  o tome ko je postavio one silne bombe bi savršeno legli (setite se kako je jedna priča i estetika uspešno iskorišćena u Yogi Bear igrama za C-64). Takve stvari osmišljavaju igranje video-igara. Ovako, imamo prosečnu vežbalicu za reflekse, i gotovo ništa više. Preporučujem je samo ekstremnim nostalgičarima.
  

Atomski Mrav kuca na prozor kancelarije

Grafika: 5
Zvuk: 4
Atmosfera: 5
Balans: 6

Ukupna ocena: 4.5
 
Clyde

понедељак, 7. фебруар 2011.

Altered Beast

Godina: 1988
Izdavač: Sega
Žanr: Beat 'em Up
Platforma: Arkade 
 

Izbor za Mis Stare Grčke


  Stara Grčka nije često korišćena kao baza za video-igre, što čudi obzirom na njeno bogato kulturno i mitološko nasleđe. U zlatno doba Beat 'em Up-a Sega je uletela na nerabljen teren i stvorila kultni klasik - Altered Beast, unikatan i revolucionaran naslov koji je uveo gomilu novina kasnije eksploatisanih i u drugim žanrovima
  Nalazite se u ulozi nesrećnog ratnika koji je poginuo u borbi i ni u smrti ne nalazi mir pošto ga svemogući Zevs vaskrsava kako bi spasao njegovu ćerku Atinu iz kandži zlog demonskog božanstva po imenu Neff. Kao da mu za života nije bilo dovoljno nedaća, naš junak sada mora da goloruk pobije armiju kojekakvih karakondžula i roka se u više navrata sa transformišućim i moćnim ludakom pošto vrhovni bog to smatra ekonomičnijim rešenjem od opcije da, recimo sam, potpraši nevaljalca sa par gromova.
  Zadatak će vas voditi kroz pet nivoa međusobno potpuno različitog koncepta i dizajna. Ambijenti su prelepi, prepuni detalja i dosta verno prikazuju estetiku stare Grčke i njenog mitosa. Protivnici su mnogobrojni i raznovrsni što doprinosi dinamici i isključuje monotoniju. Tokom avanture, heroj je u obavezi da sakuplja kugle koje dobija kad pobedi dvoglavog belog vuka. Prve dve mu omogućavaju da uveća svoju snagu i veličinu da bi ga treća, nakon efektne cutscene animacije, pretvorila u neku od humanoidnih zveri. Svaka od njih poseduje jedinstvenu moć. Transformacija u zversku formu je neophodna da bi se kompletirao nivo, u protivnom putešestvije može trajati u nedogled. Ukoliko iz prve uspete da pokupite sva tri upgradea uvidećete koliko su nivoi, a samim time i igra kratki. To ne mora da bude loše samo po sebi, ali požalićete što ne provodite više vremena kao superiorna zverka (po stejdževima - vukodlak, zmaj, medved, tigar i vukodlak 2.0). U ljudskoj formi niste ni približno moćni, čak ni kao uber-sivonja. Tu stižemo do krucijalnog problema - odsustva balansa. Responzibilitet kontrola je, tipično za Segu, srednje žalostan. Prilazak neprijateljima nije najsjajniji, vaš lik je kao čovek dosta spor pa će te se, bez obzira što udarate, u drugoj polovini igre namučiti, naprimati jeftinih udaraca i obilno izginuti dok ne morfujete. Pozadina ne prati igrača već ima svoju brzinu kretanja pa morate čekati da bi ste videli šta vas očekuje u nastavku. Zvuk i muzika su tipični za arkadne igre iz druge polovine 80-ih. Generički i repetativni, nešto iznad proseka, ali ništa specijalno.
  Do tad neviđeni transformišući protagonista je bio glavni magnet za igrače pa je, bez obzira na disbalans, ovo ostvarenje postalo jedno od najvoljenijih. Zahvaljujući originalnosti i sjajnom fazonu Altered Beast spada u onu grupu igara koju ne možete prestati igrati iako ste svesni svih njenih manjkavosti.

 

Pra-pra-pradeda Džodža Majkla




Grafika: 9
Zvuk: 6
Atmosfera: 10
Balans:

Ukupna ocena: 6.5
 
Frank Horrigan

недеља, 6. фебруар 2011.

Black Lamp

Godina: 1988
Izdavač: Firebird
Žanr: Platformska
Platforma: C-64


Izvin`te, gde se ovde prijavljuje za "Dvor"?



  Black Lamp predstavlja omaž svemu onom što je zanimljivo u britanskoj mitologiji. Elementi poput zamkova, zmajeva, viteštva, odrubljivanja glava svakom božjem kralju koji je i dva dana vladao tamo....ali ovaj put na malo drugačiji način. U ovoj Firebirdovoj prastaroj igri nećete voditi nekog napumpanog viteza sa čeličnim oklopom koji ima mač duži od Bob Rockovog nosa. U ovoj igri ste neko ko dolazi zapravo sa margina engleskih dvorova.
   U ulozi ste male dvorske lude, obučenog po poslednjoj modi (u pitanju je sezona leto-jesen 1121. godine) u crveni kombinezon sa roze pelenama, sa kapom dvorske lude na glavi. A zadatak vam je da skupite svih osam lampi razbacanih po kraljevstvu, i da ih vratite na set postolja na koji nailazite u početnoj sobi, sve sa ciljem spašavanja princeze (a šta drugo?). Naravno, isprečuje vam se set najraznovrsnijih neprijatelja i karakondžula, od besnih pasa lutalica, gadnih orkova, ptičurina, pijanih Robin Hudova, veštica na metli pa sve do velikog Zmaja kojeg je i najteže pobediti. Izvođenje i kretanje su odrađeni kao neobična kombinacija skrolujuće platforme i platforme po sobama. Ambijent je verno urađen i svi elementi jednog srednjovekovnog zamka, šumice i okolnog seoca su tu. U svojoj potrazi možete ulaziti i u kuće, pentrati se po merdevinama, naskakivati po stepenicama i tako izbegavati neprijatelje. Tu su i male vatrene kugle koje ispaljujete, ali ponekad se čini da neprijatelji naviru poprilično brže nego što vi možete da ih savladate. Tu dolazimo i do najveće mane igre, užasno je neizbalansirana, i respawnovanje neprijatelja je nepristojno čak i za Komodorovu igru. Ovaj momenat će mnoge odvratiti od iole ozbiljnijeg igranja.  Ni šest života koliko na početku dobijate neće vam dozvoliti da ozbiljnije napredujete. Grafika u igri je maksimalno prosečna, ali ne i toliko loša da bi vas odvratila od igranja. Međutim, ubedljivo najveće blago ove igre je muzika u njoj (zvučnih efekata, nažalost, nema). Za nju je odgovoran lično Tim Follin, doktor za pravljenje kompjuterske muzike (njegove bravure možete čuti i u Ghosts `n` Ghouls, Gauntlet III i Led Storm igrama). Onakav set melodija koji vas momentalno vode na mesto u kom se odvija igra predstavlja domaći zadatak i za moderne autore, koje lenjo oslanjaju na gudačke "tepihe". Prava je šteta što je ovaj čovek otišao u nekom drugom pravcu i ne pravi više muziku za video igre. Kontrole u igri su pomalo kljakave, i neće se naša dvorska luda baš uvek ponašati onako kako očekujemo od nje.
  Sve u svemu, Black Lamp je jedan pravi "mixed affair" što bi Englezi rekli. Jedna potpuno prosečna i neizbrušena (čitaj preteška) igra sa simpatičnim protagonistom i savršenom muzikom, zbog koje je, ako ni zbog čeg drugog, i vredi probati. Oseća se manjak truda kod programera, izuzevši naravno gos`n Follina. Duže nad njom mogu da se zadrže ili nekakvi Anglofili ili geekovi poput tandema iz Gameblobsa!

 

Veštica mi gatala na traaavi....


Grafika: 6
Zvuk: 10
Atmosfera: 7
Balans: 3
 
Ukupna ocena: 5
 
Clyde

среда, 2. фебруар 2011.

Pharaoh

Godina: 1999
Izdavač: Sierra Entertaintment
Žanr: Upravljačka simulacija
Platforma: PC



Kako Oziris kaže, tako će i jesti...



   Krajem devedesetih i početkom "nultih", Sierrin razvojni tim Impressions Games je pravio video-igre koje su za tematiku imale izradnju gradova drevnih civilizacija. Posle odličnog Ceasara III, kao sledeći potez nastao je Pharaoh, igra u kojoj ste u ulozi glavnog egipatskog "direktora za urbanizam", postavljenog sa ciljem da izgradnjom gradova učini Egipat onim što je i bio - najblistavijom civilizacijom svog vremena.
  Počinjete kao sitan činovnik kome je dodeljeno parče zemlje na kome mora konstruisati seoce. Vremenom, zadaci postaju sve zahtevniji, naseobine kompleksnije a vaš čin i prihodi (čitaj "prostor za ugrad") sve veći. Možete postavljati građevine, određivati parcele za kuće, graditi religiozne hramove, šarati ekranom mrežu puteva kojom će se Stari Egipćani kretati, a na kraju tu je i veliki zadatak - izgradnja Piramide. Za tako nešto potrebno je postaviti u funkciju više građevina, rudnike, kamenolome, građevinske udruge, i kampove za fizičke radnike. Takođe, moraćete voditi računa i o poželjnosti lokacije i potrebama kuća i stanovništva, neće svako želeti da živi pored skladišta sa smokvama, a svi bi voleli da žive pored velikog hrama gde je sve popločano filigranskim pločnicima. Naravno, reka Nil je žila kucavica Egipta i dan danas (pošto pišem o Egiptu u današnjem trenutku, želim samo da tim ljudima tamo poželim sve najbolje i da se izbore sa velikim problemima koje imaju na po njih najbolji način, imaju civilizaciju koja to zaslužuje), tako da ćete svoje poljoprivredne useve morati postavljati uglavnom u neposrednoj blizini Nila, i dovoljno ugoditi Ozirisu za uspešnu žetvu. U igri su verno pokriveni svi slojevi drevnog egipatskog društva, tako da možete kursorom zastati i ćaskati sa vodonošama, sveštenicima, vatrogascima, imigrantima, mumijarima, piramidarima, i čuti šta koje ih muke snalaze. Prema ovim željama vi se povinujete, i tako ostvarujete cilj koji vam je prethodno zacrtan za tu naseobinu. Posebno lep momenat je kada posmatrate kako od najobicnije kolibe, kuće u vašem gradu postepeno postaju prave pravcate vile.Često će vas i sam vladar smarati da mu šaljete vojsku ili istovar neke robe za njegove potrebe, tako da i namirivanje potreba carstva spada u zadatak koji mora da obavljate.
  Ova igra u suštini predstavlja neku blago ogoljenu verziju SimCity-ja u drevnom dobu, ali svoju najveću vrednost crpi iz elemenata koji nisu vezani za žanr igre. Naime, Pharaoh je igra sa izuzetno preciznim istorijskim podacima i činjenicama. hronološki se krećete putem misija kroz sve periode, sve građevine su verno prikazane, a tu je i mala enciklopedija sa prigodnim crtežima i objašnjenjima o svakom zanimanju, građevini, ili periodu. Obrazovna vrednost ove ige je neprocenjiva, i opušteno može da uđe u škole da se igra na času istorije. Takođe, fantastična i autentična zvučna podloga dodatno doprinosi atmosferi, i lako ćete moći da osetite kako vas "miluju najtopliji pustinjski vetrovi"(reče Đani Ćurčić u jednom rijalitiju). I sam lično sam iz ove igre naučio više o Egiptu nego na bilo kom školskom ili fakultetskom času. 
 Iako u suštini predstavlja klasičnu upravljačku simulaciju koja se gotovo uvek svodi na ugađanje i balansiranje između entiteta kojim upravljate, Pharaoh predstavlja lep primer kako se uz dobru zabavu, može dosta toga i naučiti a i osetiti. Toplo je preporučujem danas, kada ova zemlja ne izgleda najlepše. Za bigote, može i da služi i kao prigodno sredstvo za razbijanje predrasuda. Hail to Pharaoh!



Bez Nila, ne radi nargila



Grafika: 9
Zvuk: 10
Atmosfera: 9
Balans: 8
 
Ukupna ocena: 9
 
Clyde