Укупно приказа странице

четвртак, 30. јун 2011.

Knuckle Bash

Godina: 1993
Izdavač: Toaplan
Žanr: Tabačina
Platforma: Arkade


Brišem kola čovekom.



  Period od 1985. do 1995. je predstavljao vrhunac popularnosti kečera, a iako cartoonish, tadašnja ekipa je bila veća od života. Marketinška eksploatacija je uključivala, između ostalog i tržište video-igara. Jedan od naslova koji je pokušao da se ogrebe za kintu na talasu uspešnog i isplativog trenda jeste „Knuckle Bash“.      
  U ulozi ste kečera posvećenih svom „sportu“ odlučnih u nameri da unište ozloglašeni Bull Gang zahvaljujući kome je američko rvanje postalo korumpirano. Premisa tera na podsmeh pošto se radi o industriji gde je svaki meč skriptovan, ali za nas klince koji smo rasli uz Hulkamania-u, Čak Norisa i „Američkog Nindžu“ 1993. je ovakva postavka zvučala ozbiljno.
  Na početku su vam na raspolaganju tri lika, sivonja sa lucha libre maskom, Elvisov imitator i baja koji se tripuje da je Billy iz Double Dragon. Međusobno se razlikuju po snazi, agilnosti i potezima. Igra je podeljena u dva segmenta i možete birati koji ćete prvo igrati. Ovaj primitivan, mada, za arkade, zanimljiv pokušaj nelinearnosti nije od neke suštinske važnosti, ali sadrži interesantnu caku. Tokom razbijačkog pohoda će vam se, nakon što ih savladate, pridružiti još dva fajtera, nindža i igrač američkog fudbala, a izbor misija zapravo uslovljava koga ćete prvo regrutovati. Igra se sastoji iz deset stejdževa gde vas očekuje pesničenje sa raznim živopisnim likovima. Borbe uglavnom nisu klasičan versus već su mahom koncipirane kao boss fights karakteristične za beat 'em up naslove.
  Nikako ne mogu da se oduprem utisku da je ovo zapravo jadnija verzija Final Fight-a jer su sličnosti očigledne. „Knuckle Bash“ prosto „vrišti“ 1989. po svim aspektima. Grafika, iako prilično detaljna, morala je biti bolja. Isto važi i za dizajn likova. Animacija varira između ukočene i superglatke, a zvuk, iako solidan, ne može biti generičkiji. Gameplay je daleko od savršenog i disbalans je očigledan. Kontrole su prosečne, neprijatelji izrazito nadmoćni pa, kao i u gore pomenutoj igri, svaki zajeb može koštati života. Polovina igre se da preći lako uz malo koncentracije i taktiziranja, a onda kreće klasično krckanje krede. Ovde dolazimo do momenta na kome moram čestitati kreativnom timu. Svaki put kad izgubite život pojavi se prozorče u kom vidite protivnika kako se kurči i izaziva što kod igrača proizvodi tzv. „Sad ću da ti jebem mater!“ efekat. Coins se troše i za desetak minuta igra je pređena. Autori možda nisu sjajni programeri, ali su zato psiholozi sigurno.
  „Knuckle Bash“ je poput glupog i lošeg akcionog filma koji vam predstavlja grešno zadovoljstvo. Vrvi od manjkavosti, a niste u stanju da objasnite zašto mu uopšte posvećujete vreme. Još manje zašto u njemu uživate.


Te noći su se potukli zbog njeeee...



Grafika: 7
Zvuk: 6
Atmosfera: 8
Balans: 4

Ukupna ocena: 5


Frank Horrigan

субота, 25. јун 2011.

Space Pilot

Godina: 1984
Izdavač: Kingsoft
Žanr: Pucačina
Platforma: C-64
  
Braon Baron nije kao Crveni...
   

  Neki tamo pilot, ustade na levu nogu, te odluči da pobije sve letelice koje su letele nebom(barem one kojima su upravljali ljudi). Naravno morao je prvo od Tesle da mazne vremeplov, kako bi se prošetao kroz sve bitne periode avijacije. I tako je nastao Space Pilot za C-64, s tim što su prethodne dve rečenice u potpunosti izmišljene. Tada nekih velikih priča oko igara nije ni bilo, pa ste mogli pustiti mašti na volju.
  A Space Pilot je pucačina, i to samo takva. Vaš aviončić je stalno u centru, i rotirate ga u fantastičnih šesnaest pravaca. Non-stop ispaljujete metke na neprijatelje, koji naviru u hordama sa svih strana. Prvi nivo, 1919. godina, napadaju vas mali braon aviončići zaostali iz Prvog Svetskog Rata, a na kraju vas čeka i boss, veliki cepelin. Kroz ovaj nivo ćete se lako prošetati, jer objektivno ti avioni su bili krntije. Već na drugom nivou, Drugi Svetski Rat, počinje ozbiljnija zabava. Na trećem nivou kreće pakao, helikopteri iz Korejskog Rata vas gađaju pratećim raketama, a na četvrtom još ubojitijim raketama vas gađaju mlaznjaci iz 1980. Na zadnjem petom nivou, ulećete u "daleku" budućnost (2010. koja je gle čuda, sada PROŠLO vreme), gde vas napadaju naravno leteći tanjiri gde vas takođe čeka obračun sa bosom. Po prelasku igre, kreće prvi nivo ponovo, samo sa većim nivoom težine. Ambijent je jednoličan, jednostavno nebu pod oblake, s tim što je zadnji nivo valjda u stratosferi. Tu i tamo možete pokupiti padobrance, koji vam donose bodove što može dovesti do ekstra života. Morate prvo napucati određenu količinu letelica, da bi se pojavio bos, kojeg morate uništiti. Protivnički AI je za svaku pohvalu, iako je reč o 1984. godini. Letelice vas konstantno prate i vrlo smisleno pucaju na vas. Uz malo truda i veštine, naučićete kako da im umaknete.
  Grafika u igri je skromna, ali su sve letelice prikazane verno, što je najbitnije. Animacija sprajtova je odlična, i to rotiranje po celoj osi je jako dobro izvedena ideja. Zvuk je malo lošija priča. Iako svaka letelica ima svoj prepoznatljiv zvuk što je za pohvalu, ne mogu se oteti utisku da je zvuk ispaljivanja naših metkova sličan zvuku klavira, i da su generalno farbe zvukova u ovoj igri pomalo neprijatne. Skrol je gladak, ali ne i perfektan, i često dolazi do usporavanja usled previše letelica na ekranu. Balans u igri je perfektan, postepeno težina raste, ali sve vreme ćete osećati da je stvar u vašim rukama.
  Space Pilot za svoje vreme predtavlja jedan lep pokušaj stvaranja "Gamers Game"-a. i u tome su u potpunosti uspeli. Iako tehnički skromna igra, za svoje vreme pruža ono što je najbitnije, dobru zabavu. Toplo je preporučujem svakome ko voli pucačine sa aviončićima, a takvih je znam mnogo!
  

Skraćivanje noktiju kod Space Pilota...
  
Grafika: 6
Zvuk: 5
Atmosfera: 8
Balans: 9

Ukupna ocena: 7.5


Clyde

понедељак, 20. јун 2011.

Valhalla And The Lord Of Infinity

Godina: 1994
Izdavač: Volcano Software
Žanr: Avantura
Platforma: Amiga
  
Evo sad ću nešto da kažem...
  
  Kada ste mala softverska firma u nastajanju(poput tadašnjeg Volcano Softwarea) i nemate mnogo para a ni ljudstva da napravite "veliku" i superkvalitetnu igru, jedan od poteza koji možete napraviti je da u igru koju pravite ubacite neki(bilo kakav!) momenat koji do ranije nije viđen u igrama te vrste. I tako su se u ovoj firmi dosetili:"Hajde da napravimo avanturu u kojoj nema nijednog jedinog slovceta, a sve će da rade glasovi živih glumaca!". U to vreme, 1994. ovo je bio poprilično revolucionarama momenat. I tako je nastala igra Valhalla And The Lord Of Infinity.
  Premisa ove avanture je standardna do bola. Mladi kraljević biva prognan iz svoje zemlje jer je njegov zli stric rešio posle smrti njegovog oca da preuzme presto(zvuči poznato?). Na našem vrlo smotanom, mladom i šeprtljastom junaku je da se probije kroz četiri nivoa i reši stvar u svoju korist, a za to će morati da se obrati i nekim "nestašnim silama mraka"(Lord Of Infinity). Kuriozitet je da je ceo koncept, priču i ideju ove igre uradila žena(Lisa Tunnah), što je retkost u svetu igara i zanimljivo je kako videti kako ženski mozak doživljava igre. Počinjete u Kripti, i samo izvođenje neće vas ostaviti bez daha. Krećete se na četiri strane sveta a pogled je iz ptičje perspektive. Naš junak se kreće nekako nauljeno, i malo je komično gledati ga. Odmah po upoznavanju sa ikoničkim interfejsom, koji je standardan za avanture(tu su opcije ispitaj, uzmi, upotrebi i pojedi - neki objekat), primećujete da je ama baš svaka vaša akcija propraćena govorom, i da je svaki predmet takođe opisivan isključivo voiceactingom. I to je zapravo najveća snaga i adut igre. Sam taj voiceacting je zanimljiv i pomalo posprdan, glasovi su piskutavi i onako koknijevski akcentovani iako se meni čini da je Valhalla podzemni svet iz nordijske mitologije...no nema veze. Zabavno je slušati našeg junaka kako serucka, provlačeći se kroz ogromne nivoe koje ova igra pruža. A oni su baš glomazni, zagonetki je i previše, mora dobro da se mućne nekad glavom, koji predmet ide u koji i kako otvoriti određena vrata, i koji ključ pasuje na koju ključaonicu i tako dalje. Interakcija između nekih predmeta je interesantna, tako da je logično da recimo zlatnik bacate u bunar i onda dobijete predmet koji vam služi da nastavite dalje. Pazite se velikih rupčaga i zamki, one vam oduzimaju energiju. Ponekad se igra zaista čini preteškom, i čini se da je ovaj put kvantitet ipak malo prevazišao kvalitet. Šteta što nema više likova u igri(ovo je kasnije ispravljeno u nastavcima igre), jer bi i oni mogli da doprinesu zabavi i relativno komičnom duhu igre. U svakom slučaju, ovo je igra za hard-kor avanturiste, i bez nekoliko sati slobodnog vremena nemojte ni da pokušavate ozbiljno da se pozabavite njome.
  Grafika u igri je apsolutno prosečna, i očigledno je da su programeri pomalo i zapostavili nju, iako se glavni protagonista čini simpatičnim. Zvuk je naravno alfa-determinanta igre, i osim glomaznog i ogromnog voiceactinga za Amigine standarde tu su i zvučni efekti, uglavnom solidno urađeni, sa malom zamerkom da je zvuk koračanja mogao biti malo prijatniji. Naš neimenovani junak ipak nije Godzila. Muzike u igri ima jako malo, ali ovo je nadomešteno neverovatnim brojem fraza u igri. Sam balans je dobro pitanje kakav je. Za prosečnog igrača igra je preteška, dok će iskusni avanturisti uživati, baš kao što i dan danas uživaju. Serijal Valhalle ima malu ali jaku bazu fanova. Atmosfera u igri je sa namerom blago komična, ali je po mom ukusu više simpatična nego smešna.
  U svakom slučaju, ovaj mali Amigin novčić, a ne dragulj, treba probati ako ni zbog čega drugog, onda zbog najviše govora dotad viđenog u jednoj igri. Za avanturiste, ona ipak pruža dovoljno. Kasnije su izašla i dva jednako uspešna nastavka. A za nas koji nismo avanturisti po krvi, ova igra može da predstavlja samo mali slatki izlet i ništa više...
  
Jao što je kul kad stalno držim ruke na leđima...
   

Grafika: 7
Zvuk: 9
Atmosfera: 8
Balans: 7

Ukupna ocena: 7


Clyde


 

субота, 18. јун 2011.

Duke Nukem Forever

Godina: 2011
Izdavač: 2K Games
Žanr: FPS
Platforma: PC

Nije Čak Noris.


  NAPOKON!!! Nakon više od dekade najavljivanja, kreni-stani natezanja i obitavanja u razvojnom paklu, omiljeni ego-manijakalni mišićavko se vratio da „šutira dupeta i žvaće žvaku“.
  Nakon što je 1996. spasao svet od vanzemaljske invazije, Duke se povukao u Las Vegas gde na konto reputacije seks mašine-spasitelja planete uživa u maksimalnom luksuzu i društvu slobodoumnih žena lakih moralnih shvatanja. Grad je modifikovan na taj način da je postao Duke Nukem tematski park, bastion egocentrizma, jer se bukvalno na svakom koraku do imbecilnosti slavi koliko je on cool i do jaja. Ponovni susret sa legendom nakon svih ovih godina je gorko-sladak i ostavio me je pomešanih osećanja. Duke podseća na starog druga koga niste videli još od tinejdžerskih dana, a kome je taj period bio vrhunac postojanja. Drago vam je što ste ga videli, ali i žao kad svedočite koliko se samozavarava životom u prošlosti i odbija da prizna da je „velika žurka“ odavno gotova.
  Početno oduševljenje posle prvih nekoliko segmenata počinje da opada kako nostalgični entuzijazam počinje da ustupa mesto realnosti i objektivizmu. Iluzorno je bilo imati velika očekivanja pošto je decenijski hype ridikulozan, ali ako je ovo najbolje što su mogli da ponude posle 12 godina, žao mi je, ali nisam impresioniran. Očekivao sam, u najmanju ruku, pristojnu no-brain rokačinu u maniru skorašnjeg Bulletstorma samo sa Dukeom u glavnoj ulozi, a dobio frankenštajnovsku papazjaniju koja poput neurotične žene ne zna šta hoće, ali to što hoće, hoće odmah.
  „DNF“ predstavlja, u izvesnoj meri, evolutivni presek FPS žanra jer ćete prepoznati brojne elemente popularizovane u drugim naslovima za poslednjih 15 godina i prava je šteta što su spojeni i reprezentovani krajnje nakaradno. Fascinantno je da nakon svog utrošenog vremena, truda i rada igra opet deluje nedovršeno. Grafika je razočaravajuća, jedva nešto bolja od one iz Doom III. Nedostaju jasno definisani detalji, a pojedine figure su ili previše „uglaste“ ili previše „muljave“. Ambijenti su nemaštoviti, dosadni i svode se na razrušeni grad, razrušenu branu, razrušenu kanalizacuju. Soundtrack se sastoji od klasične DN teme i njenih varijacija, a ni efekti i voice acting, izuzimajuću fantastičnog Jon St. John-a, nisu ništa spektakularno. 
  Da se FOREVER pojavio ovakav kakav je pre 10 godina jebao bi kevu, ali u poređenju sa današnjim standardima, gameplay je zastareo sa mnogo praznog hoda. Igračka mehanika konstantno varira između 1996. i 2011. Ovakvo izvođenje bi imalo svoje opravdanje jedino da je scenaristički eksploatisana činjenica da je Duke relikt nekog drugog vremena i njegovo neshvatanje i neprihvatanje činjenice da se svet za 15 godina ipak promenio. Puškaranje je zadovoljavajuće iako prave katarze, koja se željno iščekuje, nema. Dinamika je katastrofalna. Taman kada se napalite prilikom iole ozbiljnijeg okršaja sledi segment gde tumarate kao u „Tomb Raideru“ kako bi ste našli izlaz ili pred sobom imate neinspirativni linearni jump-puzzle. Inferiorni ste u odnosu na protivnike,a disbalans se ogleda i u tome što kada se zaglavite morate da se setite šta je bilo rešenje slične situacije pre 15 godina. Igra nije loša koliko je dosadna. Prilikom prvog prelaženja trebaće vam desetak sati dok će se taj vremenski rok prepoloviti tokom drugog igranja kad znate šta treba činiti.
  Segmenti vožnje u maniru prošlogodišnjeg Nail'da su prijatno iznenađenje koje je trebalo da osveži ustajali gameplay, ali su u tome samo delimično uspeli jer se njihovo predugo trajanje pokazalo kontraproduktivno. Odsustvo bilo kakvog naoružanja na monstertrucku je neoprostivo. Duke je po prirodi lik koji bi momentalno na takvo vozilo montirao par turreta. Odsustvo key cardsa je veliki plus u mojoj knjizi pošto me je njihovo postojanje najviše nerviralo u ranim FPS igrama.
  Duke je definitivno video bolje dane. Nema više „mighty foot“-a, skok mu je mizeran, a prilikom trčanja se umara i samo što ne doživi infarkt. Džabe što na benču može da izbaci 600 funti(tako se bar priča) kad nije u stanju da nosi više od dva oružja u isto vreme. Nekada je mogao osam i buljuk municije. Ostarilo se, jebiga, a i zloupotreba nedozvoljenih supstanci ima svoju cenu. Sam arsenal je razočaravajući. Oružja su uglavnom slabija od onoga kako ih pamtim(izuzetak verni shotgun i RPG), a pojedina, poput freeze gun-a koji je ovde prokleta, neefikasna igračka za kurčenje, potpuno neupotrebljiva. Magacini su skaradno mali pa često morate da menjate naoružanje. Da je drugi naslov i junak u pitanju ovo bi bilo ok jer je očigledna namera autora da ovakvim rešenjima dodaju na izazovu, ali ovo je Duke Nukem za ime božje. Bezumno rokanje je suština igre i ne treba ga sputavati.
  Za razliku od protagoniste koji kao da sve ove godine nije makao dupe sa kauča, neprijatelji uopšte nisu gubili vreme već su se rokali intergalaktičkim steroidima i pripremali za payback. Pandurske svinje(pleonazam ?) su posebno ozbiljno shvatile trening te su mnogo agilnije i agresivnije. Bosevi su naročito zajebani, što i teba da budu, a borbe sa njima su slične onima iz originalnog „DN 3D“ i skoro viđenih u Bulletstormu, ali uz mnogo manje dinamike i stvarne opasnosti.
  Tradicionalnih zezalica i mini igara ima na tone pa se možete zabaviti npr. DN fliperom po imenu „Balls Of Steel“, „Alien Abortion“-om, pokerom ili, ako je to vaše poimanje zabave, jednostavnim puštanjem urina. Za razliku od predhodnih igara, pojavljuje se dosta sporednih likova, ali je njihova interakcija sa Duke-om jednosmerna i sve se svodi na to ko će mu se više uvući do dvanaestopalačnog creva. Na ovo je jedino imun predsednik, koji je, naravno, prljavi političar i oportunistički skot. Naš junak je poznat po one-liner-ima i doskočicama pa je šteta što nisu ubacili njegove reakcije na ono što drugi izgovaraju osim u par retkih prilika. Ovako smo uskraćeni za potencijalno sjajne komične momente. Bilo bi fenomenalno da, umesto što apsolutno svaka riba hoće sa njim razmenu telesnih tečnosti, Duke povremeno uđe u verbalni konflikt sa razbesnelim feministkinjama ili gay članovima neke NVO zbog nasilja nad svemirskim svinjama. Zamislite Nukem-a u svetu koji ne razume, a ni on njega. Sjajna postavka pošto je upravo to slučaj u realnosti.
  Duke istovremeno predstavlja glorifikaciju ultimativnog, neuništivog, vickastog, napaljenog heroja i parodiju tog koncepta. Tužna je činjenica da u današnjem „osetljivom“ i politički korektnom svetu, gde je pusifikacija muškaraca dobrodošla pojava, za njega nema mesta. Žaliti se na seksizam u ovoj igri je isto poput kukanja na nasilje u Rambu ili svemirske brodove u Star Wars. Humor teško da će biti razumljiv bilo kome rođenom posle 1985. jer je mahom zasnovan na citatima, referencama i parodiranju poznatih filmova iz '80-ih kojima dominiraju uber-macho, one-man army junaci. Ipak je potrebno predznanje i kapiranje celog pop-kulturnog tripa i senzibiliteta te dekade kako bi se uživalo u igri. Ironično, upravo je zahvaljujući eksploataciji tih klišea Duke u devedesetima zaslužio legendarni status.
  Nova generacija ima svoje heroje i u njihovim očima je Duke potpuno nebitan i prevaziđen. Bez obzira na mane, mi koji smo odrasli uz originalne igre možemo naći zabavu uz „Duke Nukem Forever“ iako je replay faktor jako nizak. Ako ništa drugo, makar to bilo u ime starih dana, Duke Nukem će u našim srcima ostati zauvek.
  

U mene je puca vel`ka...


Grafika: 7
Zvuk: 7
Atmosfera: 8
Balans: 6

Ukupna ocena: 6.5


Frank Horrigan



понедељак, 13. јун 2011.

The Great Giana Sisters

Godina: 1987
Izdavač: Rainbow Arts
Žanr: Platformska
Platforma: C-64
  

Nisam znao da je Mario iz Trsta...
   


  Super Mario Bros. je Nintendova igra koja je promenila zauvek ovu planetu i iznedrila jednog od najprepoznatljivijih likova u modernoj istoriji. Kada se tamo neke 5000. godine istoričari budu osvrtali na 20-i vek, postojaće samo dva sveca: Nikola Tesla i Mario(ako je sudeći po momcima iz Cracked-a). Upravo taj megalomanski uspeh doveo je do vrlo uspešnih varijacija na temu(tipa Terrys Big Adventure), a baš kao i do vrlo uspešnih blatantnih kopija kao što je The Great Giana Sisters za Komodor 64.
  Rainbow Arts(grupa momaka koje je programirati znala, al im ideje nikad nisu bile jača strana), nemajući pare za struju i Playboy, se vodila jednostavnim principom: hajde da napravimo najpopularniju igru na svetu na najpopularnijem kućnom kompjuteru na svetu. I tako su se rodile sestre Đana, zapravo Mario i Luiđi posle operacije promene pola i farbanja u plavo. Igru počinjete u ambijentu gotovo identičnom kao u Mariu(imam neki osećaj da se ovo ime prečesto ponavlja u članku) i krećete se na potpuno isti način kao u Mariu. Tu su i neprijatelji koje savladavate naskačući na njih, a vremenom udarajući glavom u specijalne kocke otključavate dodatke koje su slične sa znate-već-sa-kim. Tako možete dobiti munje koje ispaljujete na neprijatelje(razne ptičurine, insekti veliki i mali, pčelice i sl.), kao i bombu koju aktivirate pritiskom na space. U odnosu na znate-već-koga inercija pri skokovima je neznatno manja, ali je zato kontrola skokova za nijansu sporija, no za Komodorove standarde možemo reći da je reč o dostojnoj konverziji. Nivoi su lepo dizajnirani i verno prate strukturu većeg dela nivoa znate-već-koje-igre. Nivoa ima mnogo i krivulja rasta težine i zahtevnosti istih je vrlo izbalansirano urađena, što je za svaku pohvalu. Prosto ne znam da li da se divim ovako vernom prenosu osećaja koji je nosio znamo-već-ko ili da se pitam imaju li ovi momci obraza?
  Grafika u igri je lepo odrađena, svi neophodni elementi su tu, a i skrol je gladak što je za platformske igre jako bitno. Zvučna podloga je naravno Mariolika, a zvučni efekti adekvatni mada ne i izuzetni. Kontrola likova je dobra, mada će se dogoditi da ponekad malo "zaglavite" na nekim mestima jer u piksel treba da napicanite skok. Atmosfera je dobra i zaista imate osećaj kao da pikate Maria, što je verujem i bila želja programera.
  Na samom kraju, jako je teško dati normalan sud o ovoj igri. Suštinski, reč je o "Mariu za siromašne" koji je obradovao i zabavio brojne korisnike Komodora koji nije imao tu sreću da Nintendo ozbiljnije obrati pažnju na njega. Treba istaći da su i ovu igru kasnije ishakovali tako da su samo ubacili čuvenog vodoinstalatera i napravili Super Mario Bros. za C-64, čime se situacija dodatno komplikuje. Naravno da su po izlasku ove igre tužbe pljuštale na sve strane i da su razlozi za to više nego očigledni. Ako bi na The Great giana Sisters gledali kao na nezavisnu igru, bila bi reč o jednoj veoma zabavnoj i kvalitetnoj platformi, što je u suštini i najbitnije. Znači opustite se i pikajte ovu igru do mile volje, a programerima ne morate da se javljate na ulici. Da, život je komplikovan.


Žene će sve da urade za par dijamanata...
  

Grafika: 8
Zvuk: 7
Atmosfera: 9
Balans: 9

Ukupna ocena: 5
   
 
Clyde

четвртак, 9. јун 2011.

Unreal

Godina: 1990
Izdavač: Ubisoft
Žanr: Platformska/Leteća pucačina
Platforma: Amiga
  

A kod vas i crvi su tolki...
   


  U neka tamo pradavna vremena, pre nego što se recimo, Konan rodio, živeo je jedan junak Artaban sa svojom dragom. I onda, neko zlo stvorenje-čarobnjak-čudovište kidnapuje dragu i odvede je svezanu u svoj čardak ni na nebu ni na zemlji. Ali naš junak, osim svog mača, ima i svog vernog kućnog ljubimca, letećeg zmaja (aka pas za pećinske ljude) i odluči da sa njim krene u tako tipičnu i hiljadu puta viđenu akciju oslobađanja svoje lepotice od nekog nevaljalca. Ovo je premisa Ubisoftovog Unreala za Amigu, igre specifične po mnogo čemu.
  Prvi nivo izgleda otprilike kao Afterburner sa dinosaurusima. Jašete vašeg zmaja u pseudo 3D ambijentu, i napucavate razne praistorijske životinje i izbegavate stenčuge i drveće. Zapravo ovaj deo igre deluje poprilično zanimljivo i ugodno za oko. Iako je animacija ovde malo seckava, ambijent i kontrola lika su zabavni, a i nivo nije pretežak. Po prelasku ovog nivoa, krećete sa drugim koji otrpilike grafikom izgleda kao Shadow Of The Beast a igra se maltene kao onaj kidnaperski segment u Defender Of The Crown. Krećete se s leva na desno u predivnom fantazijskom ambijentu, po raznim džunglama i gudurama i namlaćujete razne živuljke koje nisu preterano prijateljski nastrojene prema vama. Tu su dinosaurusi raznih vrsta, divlji pećinski ljudi, ogromne vodene zmije, zmajevi što bljuju vatru na vas kao i razni insekti pobegli iz divovog insektarijuma. Grafički, ovo sve izgleda fascinantno i snaga Amige po ovom pitanju je ovde u punom svom sjaju. Međutim, kada dođemo do samog igranja, shvatamo da je ovo više neka varijanta primenjenog demoa nego suštinska video igra. Kontrole lika u ovim platformskim segmentima su jako krute, skokovi su nesigurni, i lako ćete se zeznuti i propasti u provaliju samo zbog neodgovornosti komandnog sistema. Naš junak kada zamahne mačem igleda kao da učiteljica štapom pokazuje đacima prvacima slovo A na tabli. Takođe, protivnički AI je veoma glupav, neprijatelji naleću na vas kao muve bez glave i neće vam zadavati previše muka, dok ćete živote gubiti na mnogo besmislenijim stvarima. Takođe, nekad se ni ne da razaznati dobro, gde se može ići a gde ne, tako da vam nasumično propadanje ne gine. Po završetku tih platformskih Beastolikih segmenata, opet jašete svog zmaja i tako naizmenično kroz razne pejzaže sve do konačnog obračuna sa nekom plamtećom glavudžom koja se i ispostavlja odgovorna za sav haos koji je nastao.
  Kao što rekoh, grafika u igri je pravi eye-candy, i ovo je jedna od onih retkih igara koje se igraju uglavnom samo zbog grafike. Odlično nacrtani pejzaži graniče se sa umetnošću i menjajne ambijenata iz džungle, u ledene planine, pa sve do pakla i zamka je urađeno vrhunski. Pseudo 3D deonice takođe ne zaostaju previše, nei od sprajtova su ogromni, a posebno se ističe 3D animirani zamak u daljini koji izgleda kao da je iskočio iz nekog demoa(hm...). Zvuk u igri je prosek proseka, dve melodije u toku igranja, od kojih je prva dostojna za Komodor, a tek druga zamiriše kvalitetom zvuka na Amigu, ipak ne smetaju i ne iritiraju igranje. Balans u igri je loš i to treba istaći. Prvi segment je relativno lak, a posle nastaje pakao koji samo zavisi od vaše veštine upravljanja loše naštelovanim skokovima a ne recimo arkadnim momentom i težinom protivnika. Atmosfera u igri je solidna, pre svega uslovljena odličnom grafikom, uz napomenu da bi prava mračna muzika i ozboljni zvučni efekti podigli atmosferu na znatno viši nivo.
  Posle prelaženja igre shvatate da je Unreal jedan pravi "mixed bag" koji vredi odigrati zbog grafike i malo čega drugog. Predstavlja školski primer da grafika nije sve i da se nekad treba potruditi i na drugim poljima da bi se dobio objektivno kvalitetan proizvod. Ostaje kao relikt za primer kako može da izgleda grafika(ali ne i animacija) na 16-bitnim mašinama i ništa više. 
  


Banović Strahinja minus dvadeset prvog i po veka.
  
Grafika: 9
Zvuk: 4
Atmosfera: 6
Balans: 3

Ukupna ocena: 4    
   
 
Clyde

субота, 4. јун 2011.

Dynamic Duo

Godina: 1989
Izdavač: Firebird
Žanr: Arkadna avantura/pucačina
Platforma: C-64
  
  
Dinamični duo a da nisu Betmen i Robin.
  
  Dynamic Duo Firebirda je jedna od onih igara kod koje vam ama baš ništa nije jasno od samog početka. Ponekad se vraćamo ovako zaboravljenim i opskurnim igrama čisto da bi utrli put budućim programerima kako neke igre ne bi trebalo da se rade. Naravno, tendencioznost i šalu na stranu, čak i ovako čudne tokene iz mladosti treba ponovo preispitati i uvideti šta zaista tu valja, a šta ne valja.
  Postavka igre je opičena, mada su mnoge doista dobre igre imale i čudniji raspored uloga i zadataka. Vi ste neki mladi čarobnjak, zarobljen u ukletoj magičnoj kući sa hiljadu soba, i morate naći sve ključeve po sobama kako bi ste pobegli iz kuće i rešili zagonetku. A u tome vam pomaže ni manje ni više nego jedna patka. I vi zajedno sa tom patkom činite nadaleko čuveni "Dynamic Duo", spreman za borbu i akciju. Krećete se levo-desno po sobama, a vrata otvarate pritiskom na dole(nešto slično igri Laurel & Hardy). Neobičnost ove igre  pokazuje se i u tome što istovremeno kontrolišete i patku i čarobnjaka, a sama patka često može da boravi i na glavi našeg junaka. Kada se oba lika kreću, dragocena mapa iz donje polovine ekrana nestaje i dobijate split-screen gde se svako odvojeno kreće(ovo je moguće izvesti i sa dva džojstika). Na samom početku igre vas saleću brojni neprijatelji, koji su opet oni tipični "stock" neprijatelji koje neki programer verovatno drži u arhivi "neupotrebljeni sprajtovi" pa ih onda upotrebi kad dobije ovako besmislenu igru za programiranje. Igre u kojima se pojavljuje previše letećih lobanja uglavnom nisu previše ozbiljne. Odmah shvatate da je igra nepravedno teška, i da nema ama baš nikakve krivulje učenja. Iako je naš ubitačni tandem dobro naoružan(oboje ispaljuju nekakve svetleće metke), to uglavnom nije dovoljno da se adekvatno razračunate sa njima. Još veću konfuziju u igri pravi sama mapa, na kojoj svetle neke lokacije poput pokazatelja da tamo treba otići. Međutim, tamo se nalaze samo zaključana vrata a ključa ni od korova, što bi značilo da su ključevi na poptuno drugim, naravno neoznačenim mestima, što dodatno uvodi konfuziju u igru. Zanimljivo je da u igri imate jedan jedini život, a da je sama Game Over "špica" neobična. Ceo ekran krene da flešira kao da igrate Robocopa, a ne neku tamo bizarnu drevnu avanturu.
  Grafika u igri je poprilično prosečna, sa jednim plusićem vezanim za dobru promenu palete boja pri promeni soba. Sprajtovi su ružni, i ne preterano razgovetni. Muzika u igri se sastoji od jedne naporne i neadekvatne melodije koja vrlo brzo počne da smara, a zvučni efekti kao da su pokradeni iz neke druge igre koje trenutno ne mogu da se setim(Trantor ili Solomons Key? Ili možda oboje?). Kretanje likova je glatko, a na momente u slučaju Patka Dače i prebrzo. Atmosfera u igri je ništavna i može da se poredi sa introima na koje nailazite kad startujete neku ishakovanu igru. Responzibilitet kontrola je solidan, ali to nažalost neće previše pomoći usled hronične najezde neprijatelja.
  Ono što mi je najviše glavobolje zadalo prilikom opisivanja ovog ostvarenja je pitanje šta je zapravo žanr ove igre? Postavljena je kao avantura, a "vozi" kao pucačina. Konfuzija je možda najbolji epitet za Dynamic Duo, i moglo bi se razmišljati o ovom terminu kao odrednici žanra. Ovo je jedna od igara kojoj će se retko ko vraćati, osim ako ima za ispit na nekim programerskim studijama "loše i neostvarene igre sa kraja osamdesetih kodina dvadesetog veka". A i izbor patke je nekako najnekul za ovu vrstu igre.
  
Doktore, ja sam dvostruka ličnost. Polu-čovek, polu-patak.
   

Grafika: 5
Zvuk: 4
Atmosfera: 2
Balans: 2

Ukupna ocena: 3
  
Clyde

четвртак, 2. јун 2011.

Shanghai Warriors

Godina: 1989
Izdavač: Players Software
Žanr: Borilačka
Platforma: C-64
 
Iza hangara piše "I hate video games".
   

  Komodor 64 je kompjuter koji i dan danas ima najveću bazu video igara na svetu. Što manje-više govori da je tamo pravio video igre ko god je stigao. Upravo taj kvantitet često izrodi i takav mediokritet da vam se od njega povraća i da ne želite nikada da mu se vratite. Upravo takva igra je i tendeciozno nazvano ostvarenje Shanghai Warriors.
  Sam naziv bi mogao da vas uputi na neku ludu kung-fu avanturu prepunu premlaćivanja preplanulih nabildovanih momaka u kimonima, i naravno sa sve okršajem sa nekim čičicom od sto leta na kraju. Međutim, ne, Shanghai Warriors, iako tabačina po žanru nema ama baš ništa od tog čuvenog istočnjačkog šmeka. U pitanju je odurna Doubledragonolika  igra koja se odvija u modernom dobu i klasičnom vojnom ambijentu. Vi ste(pretpostavljam) neki marinac kome je cilj da izmlati milion svojih POTPUNO ISTIH klonova na cela celcijata tri nivoa. Imam neku teoriju po kojoj su igre za Komodor koje imaju samo tri nivoa posebno loše. I ova igra je tu to i da potvrdi. Krećete se sa leva na desno, i raspolažete neverovatnom lepezom od cela dva poteza, a povremeno možete pokupiti nož, šuriken ili mitraljez. Neprijatelji su vaši klonovi samo u crvenim pantalonama i napadaju po konstantnom i unapred predviđenom patternu bez i trunke ozbiljnog izazova za vas. Ne ovo ostvarenje nije ni previše teško ni previše lako, savladavanje neprijatelja je otprilike kao kad bi neko ispred vas stavio 10.000 pari patika i tražio od vas da na svakom paru vežete pertle. Što dovoljno govori o osećaju besmislenosti dok sam igrao ovo. Konstantno tri ista momka, bez bosa na kraju, nikakvih zamki ili dodatnih prepreka, stavljaju Shanghai Warriors na samo začelje ljudske delatnosti i stvaralaštva. Jedina dobra stvar koje mogu da se setim je to da je skrol gladak i da naš lik lepo i poslušno odgovara na zadate komande.
  Grafika u igri je prosek proseka, ali nije očajna. Pozadinski elementi u igri su pristojno urađeni, ali bi pre odgovarali nekoj komandoskoj ratnoj pucačini nego tabačini, al ajde. Zvuk je jako skroman i siromašan. Uvodna melodija može da prođe, posle se zauvek opraštate od muzike, a zvučni efekti su patetični. Cela igru kao da je radio neko ko je puškom teran da sedne za komp i da počne da programira. Oseća se da je taj isti programer znao zanat, na to ukazuje supergladak skrol i dobre komande, ali sve ostalo(a ponajviše kriminalno ponavljanje istih protivnika) ukazuje da on iz dna duše mrzi ovu igru i izdavača i da je hteo nekome ozbiljno da napakosti. Igra koja sadrži jedan jedini sprajt mora biti u rangu savantske genijalnosti da bi bila dobra, a SW u svakom slučaju je veoma daleko od toga.
  Shanghai Warriors je jedan od onih opskuriteta kojima se nikada niko neće vraćati, osim nas ludaka koji pišu ovakve blogove. Jedna gradska faca je svojevremeno rekla da niko nikada neće slušati prvi album Vesne Zmijanac, a da će prvi album Partibrejkersa uvek imati svoje obožavatelje. U ovom slučaju, možemo reći da je Vesna Zmijanac radila muziku za ovu tabačinu i da nije ni znala o čemu se tu uopšte radi....
  

Mae-geri je jedino što vam ovde treba.
  
Grafika: 5
Zvuk: 4
Atmosfera: 1
Balans: 3

Ukupna ocena: 2
  
Clyde