Укупно приказа странице

петак, 30. септембар 2011.

Wonderboy In Monsterland

Godina: 1987
Izdavač: Sega
Žanr: Platformska Avantura
Platforma: Arkade



Ubica zmija u pelenama.
  

  Wonderboy In Monsterland je nastavak Seginog Wonderboy-a, pristojne platformske igrice koja i danas ima lojalnu bazu fanova(baš kao i sve što Japanci naprave). Sećam se kada sam prvi put probao ovu igu na Komodoru, imala je samo jedan nivo(znate ono kad vam razbiju igru na deset nivoa koji se odvojeno igraju, a vi od tih deset dobijete samo prvi na kaseti, a oni ga imenuju kao celu igru..) i mnogo mi se svidela. U pitanju je epska avanturica u platformskom maniru, sa mnogo vitlanja mačem i skakutanja. U ovom članku ćemo se osvrnuti na izvornu verziju sa arkada.
  Dakle naš mladić više nije Boy no u njegovoj domovini sve same šonje, tako da ga opet zovu da spasi zemlju od zlog zmaja koji sve živo pretvara u čudovišta(koi put, koji put...). No pošto su tolike stipsare ni mač mu nisu dali, tako da on mora da ide po šumi sam i da naleti na dobrog aligatora koji živi u velikom panju i koji mu poklanja mač(otprilike tako igra počinje), i krljanje može da počne. Tu su razne zmije, mini aždaje, i nešto što bi moglo da prođe kao čovekopečurka iz Maria kao i ludi miševi. Svi oni mogu da se unište mahanjem vašeg vernog mača, a tu su i povremene magije koje možete kupiti na raznim mestima usput. Igra ima zrno RPG elemenata, jer skupljajući novac posvugde, imate šansu da sebi kupite bolje oružje, štit ili čizme sa kojima bolje skačete, a tu je i kafana kod Nervoznog Aligatora gde možete da se okrepite uz pivo ili uz koktel ako ste hipster. Na kraju svakog od jedanaest nivoa čeka vas bos, veliki sprajt fino nacrtan koji ume da zada glavobolju, mene su posebno nervirali neki vitezovi. Zanimljivo je da skoro svaki neprijatelj ima plavi medaljon oko vrata, i on polako crveni kako ga mlatite sve dok ga ne ubijete, što zapravo predstavlja malo kreativniji vid energetske skale. Najvažnije je skakutati koliko god i gde god možete jer svugde ima skrivenog novca koji vam je neophodan kako bi ojačali. Ambijent u igri je lep, bajkovit, od šumica, preko zaselaka, do raznih zamkova, morske obale, vulkanskih kratera i sl. Prosto je lepo kada osećaš da si u avanturi i da te igra odvede na razna mesta. Priča na neko svoj način vozi i neće vam biti dosadno dok špartate ovom Zemljom Čudovišta.
  Grafika u igri je onako Japanolika. Svi sprajtovi i ambijent imaju malo te anime u sebi, ali ipak se vodilo računa da se ova igra uvali i Evropljanima i Amerima, u čemu se uspelo(igra je dobila pristojne ocene i bola solidno prodavana širom sveta). Animacija likova je dobra, upotreba boja odlična uz zamerku da je veći deo ekrana mogao biti iskorišćen za samu igru. Zvuk je veoma prosečan, kao i melodije, ali se oseća izvesna nadahnutost u autora, što je za pohvalu. Atmosfera je skroz dobra, pomalo bajkovita pomalo platformska, baš kako treba. Balans bi mogao da bude mali kamen spoticanja, inercija pri skokovima je prevelika, što ume da iznervira, kao i sama težina igre koja doduše počinje lako, ali kasnije se pretvara u maltene-pakao. No kontrole samim mačem su ipak dobre, svako čudovište ima svoj pattern, pa se igra da preći.
  Wonderboy In Monsterland je pravi "Gamers Game", puno krvno retrogejmersko iskustvo koje bi zapravo mogli nazvati i Seginim Donkey Kongom. Zašto? E pa zato što je ovo njihova prva "zvezda" i tako dobro uklopljena igra sa pričom a da je pre njihove glavne zvezde, Sonika Nadrogiranog Ježa. Ima dovoljno svih elemenata koji su potrebni za igru i dovoljno izazova za pravu zabavu. Ko voli avanture i Japan, nema šta dalje da traži!(ispod je jedna stereotipna slika koja je mali spoiler za kraj igre)




Ah ti Japanci...


  


Grafika: 8
Zvuk: 6
Atmosfera: 8
Balans: 6

Ukupna ocena: 7.5


Clyde

среда, 28. септембар 2011.

Super Dragon Slayer

Godina: 1988
Izdavač: Codemasters
Žanr: Platformska Avantura
Platforma: C-64



Žuti gušteri lete u nebo...
   


  U zadnje vreme volim da radim igre sa Komodora koje pripadaju kategoriji onih čudnih, neshvaćenih ostvarenja koje nikada ni blizu bile nisu da postanu klasici, ali koje su imale ono nešto što bi me teralo na to da ih ponekad uključim. U doba vrhunca popularnosti ovog kompjutera, 1988. izlazi Super Dragon Slayer, igra koja vrlo lako upada u ovu kategoriju što dodatno doprinosi stereotipu da osim Super Maria, nijedna igra koja ima reč "super" u sebi nije zapravo super.
  Priča je najtipičnija moguća. Tamo neki zli zmaj otme lepu curu a na hrabrom čarobnjaku(tj. vama) je da se probije kroz nekoliko nivoa i da je spase. No, koga briga za priču, bitno je da igranje počne. Igra izgleda kao skrolujuća akcija, sa leva na desno pičite pa sve do kraja nivoa. Naš lik iako predstavljen kao čarobnjak, zapravo ima nešto kaubojsko u sebi. Mogao bih se zakleti da je ovaj lik ostao kao neki otpadak iz propale vestern igre pa su ga ovde munuli, jednostavno njegova animacija hoda, noge pa čak i šešir odaju kaubojsku krv, što je pomalo bizarno. Ambijent je onako epsko-srednjevekovni, na prvom nivou se šećkate šumicom do zamka, na drugom ste u kao nekom selu itd. No navale neprijatelja predstavljaju glavni izazov u igri, i uglavnom su to neki "stock" neprijatelji, izvučeni iz kojekakvih arhiva sprajtova, mada se deo njih zapravo fino uklapa u igru. Tu su mali gusteri, meduzine glave, boce sa napitcima koje jurišaju na vas(!), oči sto pucaju na vas, i neka nadrogirana zmajomačka što lebdi u mestu i ispaljuje zrake. Posebno se čuvajte velikog žutog guštera što mili na vas, jednom ako vas pipne ode vam sva energija. Ima neke draži u igrama u kojima ne znate tačno protiv čega se borite pa možete prepustiti mašti na volju. Pošto ste vi čarobnjak, u igri imate na raspolaganju nekoliko čini i magija koje olakšavaju igru(aktivirate ih brojevima 1-3, kasnije 1-5 na tastaturi). Tu su bombe, štitovi, razni vidovi udaraca i posebno interesantna magija koja vas pretvara u žabu kako bi ste mogli da skakućete unapred. O čudnosti ove igre dovoljno govori činjenica da je ovo zapravo najkorisnija magija od svih, jer je skakanje u ovoj igri rešeno na neobično težak i loš način. Naime, možete skakati samo uvis, ali ne i unapred, što znači da ste osuđeni da propadnete kroz brojne rupe i završite svoju partiju pre vremena, ako ne uspete da se ispentrate na neku uzvišicu pred rupu i tako lepo izlebdide iznad nje dok padate, što je poprilično uvrnuto. I ostatak kontrola nije najobičnije rešen, samo saginjanje i pucanje magija koliko-toliko održavaju volju vaših prstića ali stiče se utisak kao da naš protagonista i svi neprijatelji "lebde" u nekoj nepostojećoj ravni koja ne zavisi o glavnoj ravni u kojoj se ambijent skroluje. Ovako neobična iskustva koja nisu zapravo kvalitetna rešenja ponekad vas teraju da uključite "samo da vidite" tu igru, a onda zateknete sebe kako je igrate već dva sata. U tome je tajna ove igre, može da se igra dovoljno dugo jer jednostavno arkadni momenat može da prođe, uprkos svim bizarnostima.
  Grafika u igri je kockasta i prosečna, ali za pohvalu je gladak skrol i dobra animacija sprajtova. Ambijent u pozadini je solidno prikazan i ima ga podosta jer su nivoi dugački, mada se primećuje malo siromaštvo boja. Zvuk je onako umobolno prosečan, glavna muzička linija u uvodu nije loša, al nije ni dobra. Zvučni efekti su kao iz neke druge Codemastersove igre, mada par efekata fino pasuje onako "magijskom" ambijentu. Balans u igri je teško oceniti, igra jeste teška i pati od brojnih gafova, ali se da naučiti i uz puno truda može se preći, nigde težina i neusklađenost ne dostiže "nehumanu" kategoriju. Atmosfera u igri je zapravo dobra, iako je naš lik neuverljiv kao kaub...pardon, čarobnjak, ambijent i raznovrsnost neprijatelja doprinose ok osećaju u igri.
  Super Dragon Slayer je za mene predstavljao jednu od većih zagonetki u svetu starih igara, igru koju je jako teško oceniti i opisati. Da li je vredna truda, živaca i vremena, ne znam. Ako ste "casual" gamer nemojte je uključiti nikad, a ako ste retrofreak možda bi i mogla biti interesantno iskustvo. Procenite sami.
  


So I pulled my gun...




Grafika: 6
Zvuk: 5
Atmosfera: 7
Balans: 5

Ukupna ocena: 5


Clyde
 

петак, 23. септембар 2011.

Pong

Godina: 1972
Izdavač: Atari
Žanr: Sportska
Platforma: Atari

  

U početku beše svetlo...


ZAŠTO????


ZATO!!!!

 
JUBILARNI STOTI ČLANAK GAMEBLOBSA, HVALA SVIMA ŠTO POSEĆUJU NAŠ BLOG!

Grafika: 10
Zvuk: 10
Atmosfera: 10
Balans: 10

Ukupna ocena: 10


Frank Horrigan

Clyde   

Hard Reset

Godina: 2011
Izdavač: Flying Wild Hog
Žanr: FPS
Platforma: PC

  

Let freedom ring with a shotgun blast!
 

  Tužna je činjenica da veliku većinu populacije, samim tim i tržišta, sačinjavaju humanoidi bez trunke ukusa i kritičkog mišljenja pa tako mahom dobijamo prvenstveno njima namenjenu đubrad poput filmske franšize Transformers i Dragon Age 2. Mainstream filmovi sve više liče na video igre, a video igre na filmove i čak i kad poseduju kvalitet donekle gube svoju primarnu funkciju jer je došlo do zamene teza. Zahvalan sam na postojanju nezavisne programersko-izdavačke zajednice koja održava iskonski gejmerski duh jer je velika većina zaboravila da je ZABAVA suština video-igara. Zanimljiv gameplay je prva i osnovna stvar, a sve ostalo je nadogradnja. Baš me zanima da li je ikome iole normalnom danas Donkey Kong sranje zbog osmobitne grafike i nepostojanja priče van originalnog priručnika. Poštujući ovo kardinalno pravilo Fying Wild Hog(tim sačinjen od ljudi odgovornih za Painkiller, Witcher 2 i Bulletstorm) su svima pokazali srednjak, zanemarili trenutna pravila tržišta, izbacili jebeni multiplayer iz jednačine(HELL YEAH!!!), odjebali konzole i kreirali igru ekskluzivno za personalne računare.
  Hard Reset se ni najmanje ne trudi da sakrije da crpi inspiraciju iz literarnih radova Philipa K. Dicka i Williama Gibsona(prvenstveno „Da li androidi sanjaju električne ovce?“ i „Johnny Mnemonic“). Nalazite se u ulozi majora Fletchera, branioca Bezoar City-a čiji je zadatak da neutrališe militantne robote koji su uspeli da se infiltriraju u ovu poslednju ljudsku naseobinu. Najveći klišei cyberpunk i akcionog žanra umešno prezentovani kroz stripovski stilizovane cutscenes formiraju mlaku priču koja je, ne donoseći ništa novo, tu tek da bi je bilo. Sadržaj nije loš, ali je toliko puta viđen u raznim ostvarenjima i medijima da ne pobuđuje skoro nikakav interes. Nemotivisani voice-acting odrađen sa pola gasa nije u stanju da zadrži pažnju igrača i šalje poruku da je glumcima na pameti bio samo iznos na čeku. Očigledno je da su i autori krajnje svesni ovoga te su omogućili skipovanje čim se učita nivo. Sa druge strane, za ovako dizajniranu igru nikakva priča nije ni potrebna. Najveći kvalitet Hard Reseta se ogleda u tome što ne pokušava da bude niša više od onoga što jeste, a to je bazični FPS čiji je osnovni i jedini cilj laka zabava.
  Hard Reset je u pogledu gameplaya sve ono što je Duke Nukem Forever trebao biti. Ako je Bulletstorm upgrade originalnog koncepta FPS-a, onda je Hard Reset njegova kopija 1/1. Nema nikakve filozofije niti velikog taktiziranja. Treba preći od početka do kraja nivoa i upucati sve što mrda dok sakupljate health i municiju razbacane onaokolo. Kontrole su izuzetne, odličnog responzibiliteta i najbazičnije moguće. Arsenal se svodi na dva oružja, vatreno i električno, ali je omogućeno njihovo budženje tokom igre putem upgrade stanica koje su jako dobro raspoređene. Assault rifle koja se po potrebi transformiše u shotgun, RPG, bacač granata i nagaznih mina kao i plazma gun sličnih performansi predstavljaju interesantan koncept koji nije mnogo rabljen i eliminišu konstantnu zamenu oružja karakterističnu za poslednje godine. Dodatke ne morate birati hronološki, osim u par retkih slučajeva. Dobijate slobodu odabira isključivo naoružanja koje vam najviše leži. Robotski neprijatelji su žilavi, brojni, poprilično agilni, pametni i izazovni, ali njihova raznovrsnost nije jača strana ovog naslova. Dolaze u svega četiri osnovna modela koji prolaze kroz sitne modifikacije kako igra napreduje. Igrač ostaje željan novih protivnika, ali ne toliko da bi kvalitet ostvarenja ispaštao. Interakcija sa okolinom je odlično odrađena, mnogi(čitaj - gotovo svi) objekti su skloni eksploziji i u velikoj meri pomažu prilikom borbi. Za vreme sukoba konstantno nešto negde leti u vazduh što od Hard Reseta čini vlažni san Michaela Baya. Dinamika je vrh vrhova i kod nas starijih budi sećanje na dane kada smo po prvi put zaigrali DooM. Prazan hod ne postoji ni u tragovima, a kratko trajanje igre(oko četiri sata) pretstavlja pun pogodak. Izbegnut je neminovni pad u dosadu karakterističan za slično koncipirana ostvarenja koja ne znaju kad treba stati. 
  U neku ruku, Hard Reset je kreiran kako bi na igračku mapu sveta stavio novoosnovanu kompaniju/tim Flying Wild Hog i demonstrirao mogućnosti njihovog Road Hog Engine-a koji se u startu pokazao kao ozbiljna konkurencija Unreal 3 i Rage-u. Bezoar City je 90% replika Los Angelesa iz Blade Runnera u svom njegovom prljavom, visoko tehnološkom sjaju i on je zapravo glavni lik ovog ostvarenja. Konstantno je prisutan izuzetan osećaj prostora i istinske progresije kroz grad tako da ćete u pauzama između napucavanja zastajati da uživate u njegovom fantastičnom dizajnu. Zadovoljstvo koje pruža ova virtuelna turistička tura je ekvivalentno onom koje dobijate od odlično izbalansirane akcije. Svetlosni efekti su posebna priča. Van svake sumnje najbolje, najlepše i najrealističnije osvetljenje u nekoj video-igri do danas.
  Koliko je vizuelni aspekt fascinantan, toliko je auditivni zaglavljen u mulj prosečnosti. Pomenuo sam mediokritetni voice-acting, a ni zvučni efekti nisu daleko od toga. Svi su adekvatni i na mestu, ali ništa više. Iako se ni soundtrack ne izdvaja naročito, teme su pametno komponovane i uklopljene u skladu sa ambijentom. Prilikom borbi muzika postaje filmski dramatična i njen povratak u normalu označava da je vaše imitiranje Ricka Deckarda i Kylea Reesea bilo uspešno.
  Hard Reset ni u kom slučaju nije velika niti značajna igra, ali je izuzetno uzbudljivo, zabavno ostvarenje koje poseduje duh igara starijih od deceniju i po. Naslov kome ćete se rado vraćati kad poželite da se uz malo pucanja i destrukcije opustite na par sati. 
 

A to je znači ono Teslino oružje o kom pričaju..



Grafika: 10
Zvuk: 6
Atmosfera: 9
Balans: 9

Ukupna ocena: 7.5


Frank Horrigan

понедељак, 19. септембар 2011.

King Of Dragon Pass

Godina: 1999
Izdavač: A Sharp
Žanr: Strategija
Platforma: PC


Ko skupština Srbije, samo uz manje urlanja.

  U doba kada su Blizzardova real-time čudovišta poput Starcrafta i Warcrafta počele da vladaju svetom strategija(par godina kasnije World Of Warcraft je počeo da vlada i celim svetom), pojavljuje se King Of Dragon Pass, igra poprilično neobičnog senzibiliteta koja je u širokom luku zaobišla trendove koji su tada postojali u ovom žanru.
  Na početku igre kroz set upitnika birate vašu sudbinu, što je opet netipičan momenat. Suština priče je da je vaše izmišljeno varvasko pleme moralo da ode u mitsku zemlju Dragon Pass i da tamo mora da preovlada nad ostalim plemenima, kako bi i definitivno uspelo da iznađe "rešenje, dijalog i kompromis" sa domaćinima na toj teritoriji, a to su naravno Zmajevi zbog kojih je sav taj haos i počeo. Na samom početku rapolažete sa vašim naseljem, koje nije ozbiljnije zaštićeno i koje nema previše hramova. Na glavnom interfejsu tu je set lokalnih glavešina od kojih svako ima nešto da kaže, ali i koje možete slati na pojedinačne misije(otprilike nešto kao u Knights Of Honor). Cela igra se odvija tako da vam se svaki potez ili odluka na koju kliknete računa kao vreme, tako da ne možete non-stop nešto da čačkate i menjate, nego morate da pravilno odlučite i presudite inače proš`o voz. Naravno kao i u svakoj strategiji, ovde morate brinuti istovremeno o gomili stvari kao što su gajenje useva, stada goveda, konja, krava i svinja, broj dece u selu, bolesti, broj vojnika i broj zanatlija koji proizvode dobra koja kasnije možete uvaljati susednom plemenu. Međutim, najveća snaga igre King Of Dragon Pass leži u njenom odličnom uklopljavanju fiktivne mitologije, nasumičnih događaja koji se naprečac dešavaju i zahtevaju vašu odluku i širine koju nosi sa sve klasičnim strategijskim elementima. Religija, tj. varvarsko mnogobožaštvo predstavlja jako bitan elemenat u igri. Morate graditi statue, a kasnije i hramove raznim božanstvima u zavisnosti od toga da li ste kao pleme orijentisani na žetvu ili na nemilosrdno prolivanje krvi neprijatelja. A prinošenje žrtvi je veoma bitan aspekt toga, uz pomoć toga otkrivate blagoslove raznih i brojnih bogova. A kao žrtvu možete prineti i ljude-robove, što ume da izazove i osudu nekih plemena. Etika u ovoj igri kao i posledice vaših odabranih opcija u dijalogu bacaju ovu igru u sam vrh. Odavno nisam igrao igru u kojoj je na svakom momentu jako bitno šta ćete reći i uraditi. Neke glavne svetske strategije, poput serijala Civilization(da se ne lažemo, to je jedna ista igra samo sa različitim skinom), još nisu položile taj ispit, uprkos budžetu.
  Grafika u igri je odlična, a treba li da istaknem da je ova igra "posebna" i u tom aspektu. Naime tokom cele igre, nećete videti nijednu jedinu animaciju, što bi za 1999. godinu značilo smrtna presuda. Međutim, ručno crtane slike i likovi vade stvar i zaista vas lako uvode u ambijent, što je za ovaj tip igre i najbitnije. Zvuk se svodi na muziku, koju predstavlja nekoliko kvalitetnih ali ne i "kvantitetnih" epsko-varvarskih kompozicija, koje prijaju ušima jer zapravo imaju melodiju, ne sastoje se od seta besciljnih gudačkih tepiha-filera za koje svaki nabeđeni umetnik neobičnog jevrejsko-germanskog prezimena uzima pare bogatim izdavačima. Balans u igri je prosečan, valja se pomučiti i pokačiti sve elemente koji u ovoj igri funkcionišu, neka plemena je lako poosvajati, ali za celokupan posao trebaće vam jako mnogo živaca. Atmosfera je vrhunska, igra koja deluje kao da su je pravila tri čoveka za 30 dolara ume lako i brzo da vas uvuče u svet, najviše zbog dobrih dijaloga i na ovom polju igra zaslužuje jedan veliki plus.
  Ako volite strategije, a želite da probate "nešto drugačije", onda bi King Of Dragon Pass mogao biti pravi izbor za vas. Igra koja ima veliku širinu, zanimljivu priču i poprilično neobičan sistem kontrola može biti veliki(pa i preveliki) zalogaj za mnoge iskusne gejmere ali svakako zaslužuje pažnju zbog truda i sitnih detalja u koje je uloženo mnogo više nego što se danas ulaže u hit-igrama. Mislite o tome.


Sve ćemo rešiti, ako uđeš u moj šator...


Grafika: 9
Zvuk: 8
Atmosfera: 10
Balans: 7

Ukupna ocena: 8.5

Clyde


среда, 14. септембар 2011.

Road Rash

Godina: 1992
Izdavač: Electronic Arts
Žanr: Simulacija vožnje
Platforma: Amiga
  
Aperkat sa motora... 
  
  Da li vam nekad dođe da oterate sav svoj dosadašnji život i sve oko sebe u pizdu materinu, da kupite neki lud motor i da se samo vozite sa nekom ludom ekipom do kraja života uživajući u porocima, nasilju i bežanju od policije? Meni da, a Road Rash je igra koja govori o jednoj takvoj "nestašnoj" družini.
  Igra ima pet staza, uglavnom razbacanih po ruralnim delovima Sjedinjenih nam Država(da ne zaboravim da ću vrlo rado propustiti priliku da im izjavim saučešće, krv za krv). Počinjete sa nekom kršinom od motora, ali na samom početku i vaši protivnici nemaju neke superbrze mašine tako da ćete se na prvih par trka lako prošetati i uzeti lovu, a lova je neophodna jer će vam kasnije biti potrebna da kupite bolji motor. Najzabavniji momenat je samo trkanje, jer je ono zapravo vrlo netipično. Primetićete da raspolažete određenim dijapazonom udaraca, i da tako lako možete skršiti vaše drugare. Međutim, ti isti drugari, rado potežu oružje i na vas, tako da će se desiti da vas udaraju pajserom po glavi, koji im vi možete oduzeti, pa ih onako u ludoj brzini opaučiti po tintari i sa uživanjem gledati kako jedan civilni automobil gazi preko njih(treba li istaći da se trkate po običnim "civilnim" putevima?). Ambijent u igri je zaista odličan, ima mnogo slatkih detalja, poput krava na sred puta, kravljih govana na sred puta, automobila u oba smera(begajte od njih), i naravno stereotipnih pandura irskog porekla sa kojima se takođe jurcate. Najkul momenat je kada padnete sa motora, ostajete kao pešak da trčite po stazi do vašeg vozila, pa ako neko naleti... Po završetku svake trke, družina se odmara u nekoj kafanici, pije pivo, a vi možete ako ste se dovoljno dobro plasirali da skupite pare i pritiskom na F3 kupite motor. Po kompletiranju svih pet staza na sa uspešnim plasmanom u prva tri mesta, dobijate priliku da pređete u "viši rang takmičenja", gde vas čekaju neki novi "likovi", kao i iste staze, samo nešto produžene. Između trka, neki od vozača će vam se javljati sa tu i tamo nekom glasinom, ili savetom. Treba to slušati, Road Rash je igra koja je uspela da iskreira univerzum za sebe, što je možda i najveća slabost Amiginih igara, kompjutera sa možda i najlinearnijim igrama na svetu.
  Grafika u igri, je onako amigadosovski kockasta i nekvalitetna(ma ružna bre), ali se primećuje mnoštvo detalja pa se vidi da je uložen trud iako taj koje je uložio trud nije bio posebno talentovan. Animacija je takođe relativno seckava, kao i skrol, ali u granicama podnošljivosti(setite se kako je kul skrol bio u Prime Moveru). Zvuk je takođe veoma siromašan, i prava je šteta što ti govnari iz Electronic Artsa nisu malo više love uložili u ovu igru. To je par vrlo siromašnih muzičkih temica, i par siromašnih zvučnih efekata. Za razliku od svega toga, balans i atmosfera su vrh vrhova, igra koja će vas zadržati duže nego što očekujete i koja ima odličan balans protivnika, nivoa težine i postepenog napredovanja.
  Road Rash je ona prava punokrvna video igra koja nije nikada bila neki "tops of the pops" ali koja je imala kultni status zbog svojih skrivenih kvaliteta i širine koje pruža. Otprilike da je ovo neka blaga i umerena prethodnica Carmaggedona, jer krvi nema, ali ima dovoljno haosa, jurnjavi i namlaćivanja da svakom Varavarinu u Srcu to isto Srce ište...
  
Dečko, a gde je tebi motor?
Grafika: 4
Zvuk: 4
Atmosfera: 10
Balans: 9

Ukupna ocena: 7.5

Clyde

петак, 9. септембар 2011.

Qwak

Godina: 1993
Izdavač: Team 17
Žanr: Platformska 
Platforma: Amiga

Trebao sam da sletim levo od Lajkovca..
  
  Šta je dobra igra? Ona koja vas zabavi i koja vam razmrda mozak i reflekse. Šta je vrhunska igra? Ona koja vas zabavi, razmrda mozak i vijuge, i zauvek promeni život. Kada pravite malu igru, češće je slučaj da težite prvoj kategoriji dobrih a ne vrhunskih igara, jer ste svesni svojih ograničenja, ali uprkos tome u tako malom terenu izvučete najbolje iz te igre. Upravo to je uspelo majstorima iz firme Team 17 kada su napravili igru Qwak.
  Qwak je zapravo rimejk starije igre koja se pojavila 1989. za BBC Micro. U ulozi ste malog pačeta kome je cilj da prođe kroz osamdeset soba-nivoa tako što će pokupiti sve ključeve koji otvaraju vrata za prolaz na sledeći nivo. Reklo bi se, podseća prilično na Solomon`s Key. Iako estetski različita, i iako ne deli ni komadić mitologije malopre spomenute igre, izvođenje i cilj su poprilično slični. Progres vam otežavaju nekakvi psi-ribe, psoribe koje lete i medvedići a koji su u igri uopšteno nazvani Baddies(što znači da ni sami programeri ne znaju šta ovi neprijatelji predstavljaju, što je nekako kul). A njih se rešavate bacajući jaja na njih, a kako vreme odmiče shvatićete da ćete morati poprilično štedljivo sa tim jajima. Naime, kako prelazite iz sveta u svet(na svakih deset soba), neprijatelji postaju sve žilaviji, a jaja biva sve manje tako da savetujem štedljivost od samog početka. Ambijent u igri se menja na svakih deset nivoa, ali ništa drugo suštinski nije drugačije. Igra vozi slično do samog kraja, ako imate živaca da je pređete. Ono što predstavlja osnovnu karakteristiku igre je da u igri ima mnoštvo dodataka, možete pokupiti čak tri vrste štita, kao i čokoladna jaja koja imaju jači "kick". Postoji i neka vrsta vremenskog ograničenja, te ako ne pokupite sve ključeve na vreme, sa neba počinju da padaju džinovske kugle sa šiljcima, a onda ste ga srpski rečeno, najebali. Dok ste u igri kupite što više voćkica, jer vam se one po završetku nivoa obračunavaju kao bonus jaja-projektili.
  Grafika u igri je veoma simpatična i dopadljiva. Određeno siromaštvo koje se vidi i koje ukazuje da je reč o "low-budget" igri uspešno je nadomešteno veoma glatkom animacijom i funkcionalnošću elemenata u igri(čitaj sve se lepo vidi). Zvuk je ništa posebno, gotovo midi kvaliteta što je šteta kada se uzme u obzir šta je Amiga mogla da izvuče u svoje doba. Fina melodijica, i par prosečnih zvučnih efekataje sve što ćete dobiti. Kontrole u igri su odlične, naše pače skakuće i kreće se baš onako kako mu zadamo komandu. Nema neke prevelike inercije u kretanju, što predstavlja veliki plus sa obzirom da se ova platformska igra odvija na malom prostoru. Sam balans je vrlo dobar, nivoi su postepeno sve teži i teži, i lako vas igra uvlači u svoj skromni svet. Često sam se vraćao ovoj igri, iako se na prvi pogled činilo da to neće biti slučaj. Atmosfera je sasvim pristojna, pomalo cartoonish, pomalo dečja ali ne i infatilna.
  Qwak je igra koja odlično igra u svom malom i ograničenom terenu. Odlična je za razbibrigu i smirivanje živaca. Naravno da nije međi Team 17-ovim najjačim imenima ali ima specifičan šmek i visok "replayability" koji me je oduvek privlačio kod igara. Za sve poklonike platformi po sobama, ovo je prava stvar!
  

Na kojoj sam planeti ako je Saturn ovako blizu?

Grafika: 7
Zvuk: 4
Atmosfera: 7
Balans: 9

Ukupna ocena: 7

Clyde

уторак, 6. септембар 2011.

Key Finders(Nebraska Joe)

Godina: 1990
Izdavač: Fantasysoft
Žanr: Platformska avantura
Platforma: C-64


Programeri su tvrdili da oblačenje kauboja u lila nije imalo veze sa opijatima...
  

  Ima igara koje po spoljnim faktorima deluju kao da ih se treba kloniti iz prve, ili samo ih uključiti pa momentalno isključiti kako bi se umirila gejmerska savest. Kada igra nema nekog velikog izdavača, kada ima siromašne tehnikalije,a izađe u vreme kad se rade mnogo tehnički kvalitetnije igre za taj isti C-64, a uz to i nema nikakvu priči, kolike su šanse da vas da igra zabavi? Ako govorimo o igri Key Finders(drugi naziv Nebraska Joe), šanse su ogromne.
  Igra pušta mašti na volju od samog starta, te će te se naći u okruženju bez priče koje se može jako široko shvatiti. U ulozi ste nekakvog lika sa kaubojskim šeširićem koji je obučen u ljubičast kombinezon, a treba da izvuče živu glavu iz nekakvog futurističkog lavirinta-rudnika. Okolo po zidinama vršljaju roboti, laseri, pauci, slepi miševi kao i vrata koja vas presuju, a vi treba da se iz sobe u sobu provučete tako što ćete skupiti svih pet ključeva koji polako otvaraju delove svake od četiri velike celine u igri. da bi ste na kraju otključali i finalnu, nenumerisanu ključaonicu. U prevodu čeka vas dosta vršljanja gore-dole-levo-desno, ima mnogo merdevina i padanja, a stvar vam olakšava pištolj koji usput nalazite i kojim možete uništiti veći deo neprijatelja. Po završetku svake veće deonice, ambijent se menja i oduzimaju vam se svih pet ključeva koje morate ponovo naći kako bi nastavili dalje. U međuvremenu, treba pokupiti i zaštitnu kacigu koja vam pomaže da prođete pored nervoznih lasera(pritiskom na space menjate aktivni predmet inventara). Igra nema ama baš nikakav zaplet i ponekad se da pitati šta naš lik traži ovde(što mu dođe kao paralela sa danas čuvenim igrom Limbo, baš kao i to bežanje od lasera. hmmm...), ali jedna od glavnih čari i jeste u tome što je ova igra zapravo samo srednje jak izazov za mozak i reflekse koji vas da zabaviti. Usput, tu i tamo možete pokupiti i paradajz koji vam daje energiju, a katakombe su plodno tle za paradajz, to bar svi znaju.
  Grafika u igri je siromašna, ali ne i spektrumolika, vidi se da je reč o izvornoj Komodorovoj igri. Iako za to vreme predstavlja grafički slabo ostvarenje, ona je fukcionalna i uz dobru animaciju koju igra poseduje sve se jasno vidi, što je vrlo često i najbitnije. Zvuk je još i slabiji, bez ikakve muzike i par iritirajućih zvukova koji zvuče tako da ćete pomisliti da se vaš telefon sprema da zazvoni. Međutim, na polju atmosfere i balansa ova igra uveliko vadi stvar. Balans je možda i najčešća boljka Komodorovih igara, a baš ova igra se tu jako izvadila. Neverovatno je kako je sve u vašim rukama, kako su protivnici, set ključeva i vrata, pravilno ali ne i simetrično raspoređeni. Igra time prosto vuče dalje, i krivulja učenja tokom igranja je odlična. Atmosfera je na mestu, iako nema nekog ambijenta i priče, njena odlična ravnomernost u težini i simpatično-siromašno predstavljeni protagonista pružili su ovoj igri plus koji nisam očekivao.
  Key Finders/Nebraska Joe je igra koju nikada nigde nećete naći na nekim listama najboljih ili bilo kakvih "naj" igara za Komodor, teško da će je se iko ikad i setiti. Ali pod amaterskom šminkom leži igra sa velikim srcem, i za svega par minuta igranja to se da uočiti. A za svakog ko voli pravo gejmersko iskustvo, to se propustiti jednostavno ne sme...
  
A sto metara niže je ključ br. 3.
 

Grafika: 5
Zvuk: 3
Atmosfera: 7
Balans: 9

Ukupna ocena: 6.5

Clyde

петак, 2. септембар 2011.

Zorro

Godina: 1985
Izdavač: Datasoft
Žanr: Platformska avantura
Platforma:C-64


Onaj bik deluje nervozno, sreća što nosim crno...
  
  Zoro, lik iz palp romana sa početka 20. veka jedan je od onih junaka sa kojima sam se prvo upoznao preko video igara. Čini se da taj ambijent i sam koncept čoveka koji je prerušeni buržuj a bori se protiv ugnjetavača iz Kalifornije(ja sam ranije nekako mislio da je Zoro andaluzijski Ciganin, valjda me Banderas naveo na to), ispada kao stara dobra podloga i za filmove i za video igre. Dodatni momenat je taj što Zoro voli i da ponizi svoje protivnike, što se itekako da iskoristiti. Veterani danas a nekada pioniri proizvodnje igara za C-64, Datasoft, još davne nam 1985. iznedrili su jednu vrlo zanimljivu igru sa ovim junakom u glavnoj ulozi. 
  Igra izgleda kao klasična platforma starijeg kova. Krećete se po sobama, a tu je i gomila platformi i merdevina, vrata koja treba zaključati i otključati. Našeg junaka već na startu zatiče scena kako lepu sinjoritu neki zloćko disfunkcionalne erekcije odvodi u svoj zamak, kako bi se ona mogla uveriti u čari vidika sa vrha njegove kule, pod uslovom da proguta ključ. Naravno, Zoro, dasa kakav je to ne može dozvoliti i potera za dragom počinje. Na sve strane su raspoređeni zlikovci koji su vešti sa mačem i jurišaju na vas, ali Zoro će se lako izboriti sa njima, ako samo malo mrdate džojstik levo-desno-gore-dole prilikom mačevanja. Zoro ih tako pretvara u prah i pepeo a iza njih ostaje samo jedno veliko slovo "Z", retko dobar momenat za to doba u igrama. Naravno ambijent u igri je odličan, iako je prikazan sa samo 5-6 boja, moglo bi proći kao Kalaifornija, ili Andaluzija, ili Meksiko. Osnovni koncept ove igre je u mozgu, tako da će vam arkadni momenat ovde predstavljati manji problem. Treba pravilno iskombinovati predmete koji su razbacani po celoj mapi, a možete na mač da nataknete samo jedan jedini predmet, što dodatno otežava stvar. Neke od zagonetki su savršeno logične, a za neke treba dobrano mućnuti glavom, što predstavlja ujedno i najveći izazov u igri. Tako treba npr. stavljati određene kugle na tegove, kako bi se isti podigli i omogućili vam put do saksije, koja vam je neophodna u daljem napredovanju u igri, a ispred zgrade treba svirati u trubu kako bi neprijatelj pao od vašeg "umeća" i odbacio vas po principu kackalice do zlatne čizme koja je neophodna kako bi se otvorila grobnica gde se nalaze neophodni vam predmeti. Logično, zar ne? Cela igra ima neki dramski momenat, u kome se ogleda i kvalitet ove igre, iako je poprilično teška. Ako na brzinu uhvatite maramicu koju vam draga baca sa balkona na samom početku igre, dobijate ekstra poene. Vrata od zamka se zatvaraju u zadnji čas po vašem jurcanju do zamka. Čini se da ova igra ima svoju priču i strukturu, vešto skrivenu ispod naivne prezentacije vezane za kameno doba Komodora 64.
  Grafika u igri je posebna priča iz prostog razloga, kao što je ranije navedeno, vezanog za siromašnu upotrebu boja. U većini igara to bi bio veliki minus, međutim, ova igra ne deluje "spektrumoliko" i te boje su jako dobro uklopljene da bi dočarale ambijent, koji je jako dobro nacrtan. Animacija u igri je pristojna, ali i pomalo seckava te ne predstavlja vrh vrhova. Ipak treba uzeti u obzir i godinu u kojoj je igra nastala. Zvuk u igri je opet kao i grafika, siromašan ali se izvuklo ono najbolje iz njega. Jedna muzička tema, koja je kratka i monotona, se menja ako se borite tako što se ubrza, a recimo kad upadnete u grobnicu, dobija neki nokturan ton. Interaktivnost par ekselans, a što se zvučnih efekata tiče, oni su takođe siromašni ali obavljaju svoju funkciju. Atmosfera u igri je veoma dobra, i ambijent i fazon igre ostavljaju igrača duže za ekranom nego što bi se to činilo u prvi mah. Balans je potrefljen na više mesta, kontrole u igri su dobre, baš kao i responzibilitet. Jedina stvar koja vas može odvratiti je prevelika težina na momente i nelogičnost nekih zagonetki.
  Zorro predstavlja ono što Ameri kažu, pravu "more than meets the eye" igru, punokrvno igračko ostvarenje koje je postavilo standarde za mnoge stvari koje su se kasnije odigrale. Iako tehnički siromašna i ne bez svojih manjkavosti, pruža dovoljno da bi ste se makar oprobali u njoj, te je u svakom slučaju preporučujem svima koji nisu alergični kada vide malo veći piksel na ekranu...
 

Toliko voli crno da mu je i mač crn...
   
Grafika: 7
Zvuk: 6
Atmosfera: 9
Balans: 6

Ukupna ocena: 7.5

Clyde