Укупно приказа странице

четвртак, 30. децембар 2010.

Demon`s Kiss

Godina: 1989
Izdavač: MC Lothlorien
Žanr: Platformska avantura
Platforma: C-64


Pacovčiću, šareniću, dođi meni amo...

  Da li ste nekada, kopajući po netu ili dobivši od prijatelja, čuli neki potpuno nepoznat album nekog opskurnog benda, na koji ste se kasnije navukli i koji vam je bio bolji od recimo Ten-a ili Nevermind-a? U svetu video-igara, takve stvari se nešto ređe dešavaju, i zato za mene novootkriveni Demons Kiss za Komodor sija kao dijamant u rudniku uglja. Potpuno slučajno sam nabasao na ovu igru. I to igru za pamćenje.
  U pitanju je avantura sa platformskim izvođenjem po sobama. Neko zlo čudovište odvelo je vašu dragu u svoj zamak i na vama je da nevaljalca naučite pameti. Da to sve nije tako lako, pobrinuli su se brojne njegove sluge, razna stvorenja koja gmižu zamkom, kao i zamke i prepreke koje su svuda postavljene. Ko god da je ovom nestašku (kasnije se ispostavlja da je u pitanju zli čarobnjak koji se pretvara u harpiju) zidao zamak, vala se dobrano potrudio da mu napravi mesta i prostorija (Ghormenghast mi prvi pada na pamet). Naš protagonist koga kontrolišemo, naoružan je posebnom kuglom sa spikeovima, koja mu se odvaja od ruke i koju možete da kontrolišete džojstikom ili tastaturom kad se odlepi. Redak momenat i u današnjim igrama. Takođe, dobar deo igre ćete se oslanjati i na vaše impozantne Barbarianoidne mišice, i tako ćete uterivati strah a i meso u kosti vašim neprijateljima. U igri postoji više mini-bossova, tzv. gatekeepersa, koji su gradualno sve teži i pokretljiviji, a posle premlaćivanja svakog, otvara se prolaz za sledeću sobu. Takođe, po raznim sobama morate skupljati i ključeve kako bi ste nastaviti dalje. U jednom trenutku naći čete se u lavirintu iz kog možete da izađete samo tako što ste ranije pokupili specijalnu napravicu koja vam pokazuje put. I ovde dolazi do još jednog originalnog momenta u igri. Strelice koje se sve vreme okreću na interfejsu, počeće drugačije da trepere, i pokazivaće vam smer u kome se treba kretati. Sam zamak je predivno urađen, svi pravi krv-slash-gore elementi su tu (šiljci, oklopi, lobanje nabijene na kolac, slepi miševi, memla i mahovina). Ovu igru krasi izuzetan balans između arkadnih borbi, logičkih avanturističkih elemenata, i snalaženja u prostoru jer je zamak ogroman i broj soba je veliki. Međutim na interfejsu postoji mali "savetnik" koji vam konstantno ispisuje gde ste, i šta treba raditi. Sve je kristalno jasno u igri i sav progres zavisiće isključivo od vašeg truda i veštine. Kada stignete do samog vrha zamka, obračunavate se sa finalnim bossom i ....tu nije kraj igri, ima jedno malo iznenadjence! Ovakav trud i raskoš izazova izaziva svako poštovanje za momke iz MC Lothlorien, male sofverske kuće kojoj je ovo verovatno najbolje izdanje. Estetika u igri je fenomenalna, upotreba različitih paleta boja na različitim lokacijama daje igri poseban šmek. Kontrola lika je odlična, i nas baja se kreće otprilike poput Barbariana, sa malim šmekom protagoniste iz Gods-a. Jedina ozbiljnija zamerka je nedostatak zvučnih efekata, i prava je šteta što nisu i njih ubacili, jer je muzička podloga fenomenalna i odgovara drevnom ambijentu. 
  Demons Kiss je jedna neverovatno celovita igra, iz koje nijedan element ne štrči i ne deluje suvišno. Dodatni element koji ovome doprinosi je to da cela igra zapravo ima samo jedan jedini veliki nivo. I ovo je sigurno sa namerom urađeno. U mojim klinačkim "komodorovskim" danima, niko živ nije nikada spomenuo niti imao ovu igru, a nijedan časopis nikada nije pisao o njoj. Nepravde ovog tipa moraju se "peglati". Svako, ali aman baš SVAKO, mora da oseti čari ove igre!


Studio za pirsing 3. veka

Grafika : 9
Zvuk : 8
Atmosfera : 10
Balans : 10

Ukupna ocena : 10

Clyde 

среда, 29. децембар 2010.

Ninja Gaiden

Godina: 1988
Izdavač: Tecmo
Žanr: Beat `em up
Platforma: Arkade

Ko je rekao Double Dragon?
 

  NINJA GAIDEN - Ime koje izaziva strahopoštovanje. Ultimativno štivo za svakog ljubitelja NES-a. Gigant osmobitne ere, primer kvalitetne side scrolling akcije. Jedna od najizazovnijih i najzahtevnijih igara svih vremena. Ozloglašeno teška, ali vrhunskog adrenalinskog gameplay-a. Remek-delo koje sa svojim arkadnim pandanom deli samo naziv i glavnog protagonistu. Obe verzije su simultano objavljene 1988. i drastično se razlikuju. Prvenstveno u žanru i izvođenju. Sjajna priča u stilu mangi i film noara, animirani cutscenes (prava retkost u ono vreme) pa čak i ime glavnog lika u arkadnom izdanju ne postoje. Dobili smo samo informacije "Ninja in USA" na početku i "Back to Tokyo" na kraju, a između njih loš, uveli, vegetirajući klon Double Dragon-a.
  Kada je igra najpoznatija po svom continue screen-u (dobro ste pročitali - CONTINUE-FUCKING-SCREENU!!!) jasno vam je sa kakvim abortusom imate posla, ali idemo redom. Da nije primamljive, vrlo dobre, detaljne grafike i bad-ass uvodne animacije (nindža “razbija” staklo ekrana i akcija kreće)  teško da bi bilo ko posvetio i delić svog dragocenog vremena ovoj prevari. Od prve sekunde shvatate da ste namagarčeni. Gameplay je užasan. Responsibilitet kontrola katastrofalan i barem što se mene tiče najgori u istoriji arkadnog beat ’em up-a. Udarce morate plasirati u piksel precizno da bi imali efekta, nindža se kreće brzinom ranjenog puža, a kao da to nije dovoljno, protivnika ima ko pleve pa je manevarski prostor jezivo ograničen.  Zaboravite na pesničenje, ono je ovde u 90% slučajeva beskorisno. Alternativni napad, bacanje protivnika, je jedina opcija, ali ne bez cene.  Ukoliko napravite pogrešnu procenu završićete između dva ili više protivnika, a onda slobodno možete da se oprostite od života. Nije bitno koliko ste dobro osmislili taktiku (možete biti najbolji gejmer na svetu) igra je do te mere jebeno nefer da je to čist bezobrazluk.  Arkade su kreirane da gutaju žetone, ovce su za šišanje, ali kada pri prvom igranju izgubite oba života na prvoj grupi neprijatelja onda je jasno da je đavo odneo šalu. Bolesna težina je prisutna od starta. Između prvog i poslednjeg neprijatelja nema razlike. Ne postoji period uhodavanja i adaptacije. Igra se da navežbati i preći sa razumnim brojem kredita (3 do 5 Coin-a), ali je suštinski problem što se u njoj ne uživa. Dodatno frustrira činjenica da naš protagonista svo vreme drži ruku na maču, ali ga ne koristi. Ironično pošto originalni japanski naziv Ninja Ryūkenden  u bukvalnom prevodu znači Ninja Dragon Sword Legend. Mač je dostupan u obliku upgradea koji možete dobiti retko i jedino ukoliko uništavate okolne objekte, a oštetićete ih samo ukoliko vi ili protivnik proletite kroz njih.  Posle Ninja Gaidena bićete u stanju da sa jednom kredom razbijete bilo koju igru iz žanra.
  Zvuk je sasvim pristojan, efekti su dosta siromašni i repetativni, ali je to kompenzovano zaista sjajnim muzičkim temama koje piče u pozadini (jedna je i midi verzija Iron Man od Black Sabbath).
  Treba biti iskren pa pohvaliti interesantne reference na pop-kulturu 80-ih (ceo nindža fazon, neprijatelji sa hokejaškim maskama koji liče na Jasona iz serijala Petak 13-ti, kečeri, itd.)
  Na kraju da se osvrnemo I na daleko čuveni, morbidni continue screen. Ninja je vezan za sto i divljački se otima pokušavajući da se oslobodi dok se džinovska cirkularna testera spušta ka njegovom torzu.  Ukoliko se igra ne nastavi  čuje se vrisak u agoniji, ekran postaje crven i pojavljuje se natpis "GAME OVER" uz dramatičnu muziku. Sudbina koju naš junak nije zaslužio, ali odgovorni za njegov misadventure svakako.

Od ovog je Bloodrayne maznula sečiva
 

Grafika: 8
Zvuk: 7
Atmosfera: 5
Balans: 1

Ukupna ocena: 3


Frank Horrigan

уторак, 28. децембар 2010.

Black Viper

Godina: 1996
Izdavač: Light Shock Software
Žanr: Simulacija vožnje
Platforma: Amiga


Super Hang-On i Fallout stajaše pored police, a onda je neko poprskao mutagenu hemikaliju...


   Black Viper je 16-bitna igra za Amigu, razvijena u doba kada je ovaj kompjuter već prepustio svoj primat kvalitetu u igrama daleko sterilnijem ali mnogo zastupljenijem i unapređivanijem PC-u. Italijani Light Shock Software, su relativno kasno "ušli u igru" i iznedrili nam Black Viper, post-apokaliptičnu jurnjavu motorom. Ja kad čujem "post-apokaliptično" zalepim se za ekran, i praštam neke stvari koje "fantazijskim" ne bih. 
  Priča je klasična. Desio se nuklearni rat, ceo svet je otišao u tri lepe, a vi ste sin moćnog vođe pokreta otpora, koji usput ima fetiš za motore sa montiranim topovima sa strane. Naravno, otac vam umire, po smrti dobijate ključeve od ljute mašine i krećete da špartate ljutim radioaktivnim wastelandom, kako bi ste uveli bar malo reda u haosu oko vas. Posle lepog intra i jednostavnog menija, ekran vas baca na lepo dizajniranu mapu gde po progresu u igri birate smer kretanja do finalne lokacije. Sama vožnja je po izvođenju klasična 2-d skrolujuća vožnja sa perspektivom "iza leđa". Vaš motor ume da ubrza do vrtoglavih kilometraža, i tada kontrola ovog čudovišta postaje problem. Na putu nailazite na razne prepreke, najviše na polupane krntije sa šiljcima sa strane, koje lako možete da uklonite upucavanjem. Naravno tu su i prirodni hazardi poput kiselih kiša i radijacije, koji vam doatno oštećuju štit. Ceo ambijent u igri kao da je ispao iz Fallout-a, srušene zgrade, sve je u sivim i sepia tonovima, tragovi nuklearne katastrofe prikazani su na svakom koraku. Po završetku svake deonice, dolazite u shop, gde kupujete dodatke za vaše vozilo ili dolazite do nekih informacija koje vam polako otkrivaju priču. Za sve ovo vam treba novac koji skupljate po putu, ako ste dovoljno precizni. Staze su lepo dizajnirane, skrol je u rangu čuvenog Lotus-a, a kontrola motora pristojna. Zvukovi u igri su solidni ali ništa više od toga. Muzika je nešto bolja i odgovara atmosferi a radio ju je izvesni Nikola Tomljanović, pretpostavljam "naše gore list". Posebno je za pohvalu dobar odabir boja i paleta, koji verno dočaravaju kako bi planta Zemlja izgledala da ste bacili jedno stotinak atomskih bombi na nju. Ubedljivo najveća zamerka na igru je konstantno "repovanje" disketama (igra staje na četiri diska), gde vam za učitavanje jednog jedinog nivoa treba i do pet promena. Ovo je često bilo rak-rana brojnih igara sa Amige, ali ovde je to dovedeno do gotovo neozbiljnog nivoa (kada sam prvi put učitavao ovu igru davne 1996. mislio sam da igra ne radi). Igra je sama pomalo preteška, jer neprijateljska vozila naviru bez odmora, i moglo se malo poraditi na tome da se pojavi i malo praznog hoda, čisto da odmorite prstiće.
  Ova igra bi bila sjajna kao intermeco kada na primer idete iz Klamatha u New Reno. Pazarili ste motorče, a usput vas jure Raidersi....no dobro, Black Viper je igra sa strašnim "fazonom", ali realizacija ipak nije istrajala do kraja. Ovako ostaje kao relikt koji će se jednog dana spominjati u literaturi kada se napokon bude definisao žanr Post-Apokalipsa!


Mirko Alvirović 23. i po veka


Grafika : 9
Zvuk : 8
Amosfera : 10
Balans : 6


Ukupna ocena : 7


Clyde

субота, 25. децембар 2010.

Alien Breed

Godina: 1991
Izdavač: Team 17
Žanr: Pucačina
Platforma: Amiga
 
Jezik diplomatije na vanzemaljskom
  
  Amiga je kompjuter koji je oduvek plenio sopstvenom harizmom i šmekom kada su u pitanju njeni softverski proizvodi. Dokaz za to je da su mnogi grafički dizajneri i muzički autori koristili ovaj kompjuter do duboko u periodu Pentium dominacije, kompjutera višestruko većih tehničkih kapaciteta. Team 17, sada skromna firma najpoznatija po serijalu Worms u doba PC-a, na Amigi je bila sinonim za vrhunski kvalitet. Alien Breed predstavlja početak "tehničke dominacije" ove softverske kuće.
  Alien Breed je svemirska pucačina iz ptičje perspektive. Priča je takva da je vaš brod sleteo na stranu planetu na ogroman svemirski brod, gde sve vrvi od zlih Aliena željnih vaše krvi. Naravno morate pobediti kraljicu ovih čudovišta i pobeći glavom bez obzira sa tog ludog mesta. Sama priča je omaž Alien-u, vrhunskom i kultnom ostvarenju SF kinematografije. Čim krenete da lutate po lavirintima, napadaju vas "mali zeleni" čija estetika najviše podseća na "slatke male" iz gorepomenutog filma. Naoružani ste običnom pucom na početku, a vremenom ćete uz skupljanje dovoljno novca, moći na kompjuterskim terminalima da kupite novo oružje. Upravo ovi terminali na koje nailazite širom nivoa, daju posebnu dimenziju igre. Na njima se informišete o misiji i zadacima, možete pogledati radar i kupiti municiju, ključeve i oružja. Čak je i ubačena i mini-igra Pong u slučaju da želite da predahnete od naviranja opakih stvorenja. A naviranja ima, i to iza svakog ugla. Gotovo da nećete skidati prst sa obarača, jer ovi ludaci mozga nemaju a oštri su im zubi. Naravno, moraćete i mozak da angažujete jer sa ključevima koji otvaraju vrata treba biti štedljiv, a i treba pamtiti mape nivoa jer ćete morati i da brzo napustite nivo i odete do lifta pre nego što se ceo nivo samouništi. Ovakva atmosfera celoj igri daje još upečatljiviji fazon SF filma, i podiže tenziju na jako visok nivo. Igra je objektivno teška, i imaćete dosta problema dok ne postanete dovoljno spretni sa oružjem. Grafika u igri je dobra, skrol gladak, ali ipak te tehničke karakteristike još nisu u potpunosti dostigle onaj pravi "Team 17 standard". Na raznolikosti pozadina moglo se više poraditi, i kasniji Alien Breed: Special Edition je unapredio ovu stavku. Zvučna podloga je pristojna, a tu je i povremeni voiceacting tako karakterističan za ovu kuću. Kontrola lika je pomalo nezgrapna, jer se u akcionim momentima desi da ne možete baš u pravom trenutku da se okrenete i napunite vanzemaljca olovom, plamenom, raketom, katjonima i anjonima različite vrste...
  Alien Breed predstavlja početak jednog šireg serijala, koji je kasnije dobio i svoje 3d ruho, a i upravo sada je izašao Alien Breed 3 : Descent, punokrvna pucačina koja pokušava da oživi šmek stare igre. Ako ste ikada voleli Osmog Putnika, i zamislili kako je to biti u koži Ripley, preporučujem da odigrate ovu izazovnu, a pomalo i zastrašujuću igru.
 
Dogovor kuću gradi


Grafika : 8
Zvuk : 8
Atmosfera : 9
Balans : 7

Ukupna ocena : 7.5

Clyde

понедељак, 20. децембар 2010.

Batman : Arkham Asylum

Godina: 2009
Izdavač: Eidos, Warner Bros. Interactive, DC Entertainment
Žanr: Akciona avantura
Platforma: PC

Zvezda i Partizan sveta stripova

  Opšte je poznato da su igre zasnovane na avanturama stripskih i filmskih junaka mahom zbrzana đubrad koja dobru prodaju ostvaruju isključivo zahvaljujući imenu i postojanim fan-bazama. Batman: Arkham Asylum predstavlja primer kako treba pristupati ovakvim projektima.
  Od uvodne sekvence postaje jasno da se ne radi o još jednom "money-grabbing" izgovoru za igru. Grafika, animacija, fizika, zvuk, muzika i voice acting su state-of-art, potencijalno najbolji u istoriji video igara.  Atmosfera je mračna, klaustrofobična i napeta. Gameplay zarazan i sjajno izbalansiran. Ukoliko ste se ikada pitali: "Kako je zapravo biti Betmen?" dobićete odgovor. Pošto je naš junak esencijalno samo običan čovek u kostimu za noć veštica, osetićete sva ograničenja koja proizilaze iz takve pozicije. Ne može se pesnicom na automatsku pušku pa je osmišljavanje efektne stealth taktike apsolutni imperativ. Naučićete da maksimalno iskoristite okruženje i gedžete koji su vam na raspolaganju. Nenaoružani protivnici su poput zombija, pojedinačno bezopasni, u većem broju problematični, ali ništa što stari, dobri penal u glavu ne rešava. Za borbu prsa u prsa kreiran je sistem automatskih kombo udaraca tzv. freeflow. Iako inovativan, vizuelno impresivan i podržan odličnim kinematografskim kretanjem kamere, ipak predstavlja dvosekli mač. Ukoliko pripadate starijoj gardi gejmera faliće vam malo više slobode. Uprošćene komande stvaraju utisak interaktivnog filma, ali to generalno postaje trend među novim naslovima.Sukobi sa legendarnim Batman negativcima predstavljaju posebno iskustvo, a pojedine celine (Strašilov košmarni svet) su kreirane tako da odaju počast starim side scroller igrama što je za svaku pohvalu. Scenarista Paul Dini, jedan od ljudi zaslužnih za fenomenalnu Batman: The Animated Series sa početka devedesetih, ponovo je kreirao fascinantan omaž stripovskom nasleđu Mračnog Viteza. U priču koja predstavlja svojevrsni stilizovani noar ubacio je gomilu detalja koji će zadovoljiti čak i najsitničavijeg stripadžiju.  Dodatni plus predstavlja prisustvo Kevina Conroya i Marka Hamilla, definitivnih glasova Betmena i Džokera, ljudi koji  bezmalo dve decenije reprezentuju ovaj dvojac.
  Zamerke su minimalne.  Upada u oči nemogućnost menjanja komandi. Nekome će ovo zasmetati, ali nema razloga za brigu posto je default raspored dobar. Zagonetke su mogle biti za nijansu teže, više logički orjentisane i brojnije. Kako ne postoje klasični nivoi i save game opcija, borbe protiv supernegativaca su morale naći mesto i u challenge modu. Zapravo, jedina prava mana je odvratni over-the-shoulder pogled. Bilo da trčite, šunjate se ili učestvujete u borbi perspektiva automatski prelazi u onu klasičnog trećeg lica tako da je ovde OTS na silu utrpan i totalno beskoristan. OTS je od nastanka predstavljao „izmišljanje tople vode“ i nije mi jasno zašto ga danas toliko forsiraju kad je dokazano nepraktičan. Najbolji primer da nije zlato sve što sija i onome ko ga je izmislio želim da gori u paklu dok ga demoni analno zlostavljaju petardama. Iako marginalni ovi propusti sprečavaju  Batman: Arkham Asylum da dobije maksimalnu ocenu.
  Kad se podvuče crta, dobili smo zabavno ostvarenje visokog replay faktora koje se sa poštovanjem i razumevanjem odnosi prema izvornom materijalu. Nastavak Arkham City bi trebalo da se pojavi u prodaji krajem 2011., a sudeći po prvim trailerima predstavljaće ono sto je The Dark Knight bio za Batman Begins.

Mit gotiku sustiže



Grafika: 10
Zvuk: 10
Atmosfera: 10
Balans: 10

Ukupna ocena: 9


Frank Horrigan

субота, 18. децембар 2010.

Solomon`s Key

Godina izlaska: 1987
Izdavač: Tecmo/U.S. Gold
Žanr: Logička platforma
Platforma: C-64

Nastavak filma "Četiri Sobe", pod nazivom "Pet Soba"



  Biti afektivan, pristrasan i opredeljen svojstvo je svakog mislećeg stvora. Zbog tog svojstva neke produkte kulture ili industrije više volimo od drugih. Razlog ovako tendencioznog uvoda je igra koju danas opisujem. Solomons Key je prva video igra koju sam igrao u životu, te davne "zatišje pred buru" 1989. godine.
  Solomons Key je igra u kojoj morate preći niz soba na taj način tako što će naš protagonist koga upravljamo, čarobnjak Dana, uzeti ključ s jednog kraja sobe i stići posle do vrata koja se nalaze uglavnom na drugom kraju sobe.  Naravno, da ne bi sve bilo tako lako, pobrinuo se vrlo šarenolik set raznih neprijatelja (pauci, zmajevi, vile, orkovi, jednorozi, nekakvi veliki pingvini, valjda pčelogušteri...ah ti pikseli) i prepreka koje savladavate tako što gradite i uništavate velike crvene kocke uz pomoć vašeg čarobnog štapića, na koje posle naskačete. Sve vreme morate da pazite na vreme koje neumitno ističe, kao i na određene paterne u kojima neprijatelji naviru. Tu i tamo nailazićete na razne dodatke, od kojih su najkorisnije magične rakete kojima direktno ubijate neprijatelje, i to je zapravo jedini nasilni momenat našeg Dane. Većina stvorenja zaobilazi se nadmudrivanjem. Na magične rakete nailazi se ređe nego na stabla pomorandži u Srbiji, tako da štedljivo sa njima. Nivoi nisu linearni, tako da ćete ponekad nailaziti na potpuno drugo sobu u zavisnosti na koji način ste prešli prethodni nivo. Nivoi-sobe su takođe simbolički podeljeni u dvanaest znakova Zodijaka, što ovoj igri daje specifičnu atmosferu i gotovo okultni karakter. Raspored prepreka i neprijatelja na svakom nivou je remek-delo samo po sebi. Skoro nigde nisam video ovako dobro izbalansiran set elemenata igre, koji uslovljava postepeno otežavanje igre, ali ga na kraju ne obesmišljava. U prevodu, igra se u celosti da preći, ali od neke 20. sobe očekujte pravi logički pakao. Takođe, morate se dobro osloniti na vaše reflekse, jer su neprijatelji uglavnom poprilično brzi, tako da ćete neka naskakivanja morati dobrano navežbati. Kontrola lika je izvrsna, na svaki pokret kontrolorom, naš mali čarobnjak precizno reaguje. Skokovi i manipulacija magičnim kockama su takođe čar sama za sebe, i upravo je ovde Komodorova verzija nadjačala tehnički jaču ali balansom nazadniju arkadnu verziju. Uočen je poseban trud u brušenju zvučnih efekata, nijednom momenta vam neće zasmetati, a i glavna melodija u igri je simpatična. Grafika je pomalo zrnasta, ali su svi sprajtovi i pozadinski elementi adekvatno predstavljeni.
  Jednostavno, Solomons Key je retko izbrušen i spakovan proizvod, koji prosto ne ume da dosadi čak ni posle 21. godinu. Ja sam zahvalan sudbini što mi je ovo bilo prvo gejmersko iskustvo, jer da sam kojim slučajem prvo video neke od "čuvenih" Komodorovih igara poput Impossible Missiona ili fakin Jet Set Willy-ja, verujem da bi pobegao glavom bez obzira od video igara. Ovaj prikaz je moj mali znak zahvalnosti momcima (sada verovatno čičama) iz Tecma, koji su objektivno gledano, napravili užasno privlačnu i izazovnu igru. Tako da ako volite klasiku i odličan gemišt akcije i mozga, Solomons Key je prava stvar za vas....ma za sve nas!

Dana je uočljiv na ekranu skoro ko Lara Kroft



Grafika : 8
Zvuk : 9
Atmosfera : 9
Balans : 10

Ukupna ocena : 10

Clyde

четвртак, 16. децембар 2010.

CJ`s Elephant Antics

Godina izlaska: 1991
Izdavač: Codemasters
Žanr: Platforma
Platforma: C-64

Netje slonče u lonče
   
  Codemasters, britanska firma koja je retko kad opravdavala svoj "skromni" naziv (nešto poput Nacionalne službe za zapošljavanje) je 1991., u vreme kada se "lomio" C-64 izbacio platformicu stripovskog naziva CJ`s Elephant Antics. Među mnogim fanovima komodora ova igra se prestavlja kao izgubljeni dragulj ili nepravedno zapostavljena igra, no da li je tako uverili smo se posle par minuta igranja.
  U ulozi ste malog slončeta kojem je cilj da pobegne iz Evrope i vrati se u svoju rodnu Afriku, kako bi izbeglo da postane eksponat za gluplje nastrojene homo sapiense u zoo vrtu. Premisa je standardna, i ludorija sa skakutanjem može da počne. Igra ima četiri nivoa (Francuska, Švajcarska, Egipat i Kenija), i svaki je grafički izuzetno verodostojno prikazan. Kao da su se programeri odmah zapitali "po čemu su ove zemlje najpoznatije? Aha, trpaj to na ekran!", tako da ćete naletati na najopštija mesta i najveće moguće stereotipe o tim državama. U Francuskoj je neizbežna ajfelova kula i pudlice sa mašnicama koje vas jure, u Egiptu ulazite u piramidu gde vas jure mumije i faraoni, a u Švici je sve okovano snegom a juri vas Hajdi. Na kraju svakog nivoa vas čeka takođe stereotipan boss, kojeg uglavnom nije teško preći. Naše slonče naoružano je kikirikijima koje ispaljuje a usput kupi i bombe i povremene dodatke za nevidljivost. Igru počinjete sa devet života....da dobro ste čuli DEVET ŽIVOTA! I naravno, sve ćete ih potrošiti na prvoj polovini prvog nivoa. Igra je otužno teška, i najmanji dodir vas ubija, nikad ne znate gde će se neprijatelj ili šiljci pojaviti, tako da je prvobitni utisak o velikodušnosti programera čista prevara. Ako niste neki speedrun freak, stizanje do drugog od četiri nivoa smatraćete epohalnim uspehom. Igra je onako "gaidenovski" nefer, i vrlo brzo osetićete se isfrustrirano. Prava je šteta da naši masteri koda nisu uočili jedan mali detalj, da pored lepe grafike i odlične muzike (doduše fale zvučni efekti što je minus), igra treba da bude IGRIVA i da MOŽE DA SE PREĐE. Još je gore to što se i na samom izvođenju dosta poradilo. Naš protagonist se fino kreće i lako kontroliše, animacija je dobra i nema gafova pri skakanju na platformice. Posle svakog nivoa čeka vas "bonus nivo", gde slonče vozi bicikl (Ko je rek`o Steer Madness?) i gde ćete uglavnom provesti oko dve sekunde, jer se u momentu slupavate o smrtonosne šiljke.
   Igrajući godinama Commodore, retko sam nailazio na igru koja ima ovoliko kvaliteta na mnogim stranama, a da onda tako nisko padne na najjednostavnijem konceptu težine i igrivosti igre. Sudeći po estetici i fazonu igre, čini se da je reč o proizvodu namenjenoj mlađoj igračkoj populaciji i samim tim mom čuđenju ovakvoj neobazrivosti nema kraja, jer je reč o igri sa temeljnim pristupom u kreiranju. Ostaje nam da pustimo Terry-ja ili gospodina Redklifa da pokažu malom CJ-u kako se ne gine u prve dve sekunde...

Kikiriki-metak

Grafika : 9
Zvuk : 8
Atmosfera : 7
Balans : 3

Ukupna ocena : 5

Clyde

среда, 15. децембар 2010.

Barbarian

Godina izlaska: 1987
Izdavač: Palace Software
Žanr: Borilačka
Platforma: C-64

Nekad se do pizze dolazilo mačem a ne kolima...


  Postizanjem velikog komercijalnog uspeha igrama Cauldron i Cauldron II: The Pumpkin Strikes Back programer Steve Brown je dobio  odrešene ruke od Palace Softwera za svoj naredni projekat. Inspirisan radovima Franka Frazette, pogotovo serijom slika Konana Simerijanca, odlučio je da kreira ultimativnu sword fighting krljačinu - brutalnu i realističnu koliko god je to moguće. Ukratko, to je priča koja se krije iza nastanka jedne od najvoljenijih i najuticajnijih video igara ikad.
  Što se same radnje tiče ne postoji nikakva filozofija. Nalazite se u ulozi bezimenog varvarina čiji je zadatak da proseče sebi put kroz osam ratnika i porazi zlog čarobnjaka kako bi uživao u čarima zahvalne princeze. Grafika i zvuk spadaju u sam vrh pozamašnog C64 kataloga, a fenomenalna muzička tema dodatno loži igrača podižući i onako testosteronom napucanu atmosferu mača i magije. Animacija je glatka i pokreti deluju izuzetno prirodno što je prilično impresivno ako se ima u vidu kada i za koju platformu je igra rađena. Treba zahvaliti Brownu i njegovoj fanatičnoj posvećenosti. Snimio je sebe kako izvodi 16 raznovrsnih poteza da bi zatim animatori svaki od njih, frejm po frejm, preneli u digitalnu formu. Barbarian je prva igra koja je koristila ovaj postupak. Responsibilitet kontrola je odličan i uz isti takav balans predstavlja dobitnu kombinaciju. AI protivnika gradivno napreduje tako da se treba uzdati više u mozak nego u reflekse kako igra progresira. Izazov je fer pa pobeda ili poraz zavise isključivo od veštine onoga ko igra. Borba se može okončati na dva načina - seckanjem protivnika natenane tj. redukovanjem health pointsa na nulu (oba borca imaju po 12) ili pravovramenim plasiranjem udarca u vrat koji obezglavljuje protivnika i donosi instant pobedu. Dekapitacija je prikazana krajnje uverljivo, glava leti sa ramena, a telo se stropoštava i iz njega šiklja krv. Ovaj izvorni fatality postaće zaštitni znak Barbariana. Koncept brutalnog realizma je maksimalno ispoštovan. Zaista se stiče utisak pravog, sirovog swordfighta.  Tenzija je konstantna i koncentracija mora biti maksimalna. Svakog momenta jedan jedini potez može rešiti pitanje pobednika, a ukoliko budete ubijeni druge šanse nema. Kao i u stvarnom životu. Nakon 23 godine  Barbarian jednako pleni svojim jedinstvenim gameplay-em i inovativnošću.
  Da li se još nekome čini da je u naslovu moralo stajati "Conan the..." ? Ah ta autorska prava....


Drevni lek za glavobolju...

Grafika: 9
Zvuk: 9
Atmosfera: 10
Balans: 10

Ukupna ocena: 10


Frank Horrigan

недеља, 12. децембар 2010.

Steer Madness

Godina izlaska : 2004
Izdavač : Veggie Games Inc.
Žanr : Avantura
Platforma : PC

Krava na biciklu...vrlo strejt...

  
  Često se video igre koriste kao medijum prilikom iskazivanja određenog stava nekog programera. Međutim, retko kad je cela video igra jedan ideološki manifest. Još je ređe u pitanju veganizam. Zato Steer Madness predstavlja zanimljiv endemit dostojan obrade.
  Steer Madness je video igra kanadske firme Veggie Games Inc. Priča se vrti oko antropomorfne krave zgodnog ne-kravljeg imena Bryce, koja se iskobeljava iz mesarskog kamiona i kreće u vegansku avanturu gradom zajedno sa Jacklynn, svojom prijateljicom-aktivistkinjom. Cilj družine je lak i jednostavan: ceo grad ubediti da pređe na veganstvo i odbaci krzno do kraja života. Tako da naš protagonista mora da jurca po gradu i deli flajere, spašava životinjice terorističkim upadom u fabriku kozmetike, krišom menja pljeskavice u mesari za pljeskavice od soje i sl. Sve u svemu stvari koje nikada do sada verovatno niste radili u nekoj igri. Bryce, kao što doliči, ne poseže za vatrenim oružjem i ne vozi kola gradom, već ima svoj bicikl, kojim šparta gradom i obavlja zadatke. Zadaci vremenom postaju gradualno sve teži i sve manje naivni, tako da postoji fin balans u postepenom otežavanju igre. Igra postaje neočekivan izazov negde od šeste misije i to je za pohvalu, jer vremenom uviđate da igra nije samo ideološki pamflet koji će vas ubediti da nikad više ne kupite pljeskavicu. Kretanje i kontrola lika su pristojno odrađeni, grafika je poprilično jednostavna i amaterska, ali su likovi dopadljivi uz ispravno korišćenje paleta boja. Zvuk je svetlija tačka od grafike. Živa muzika (pret. veganski nastrojenih) bendova je sveprisutna i osvežavajuća, zvučni efekti su dobri a voiceacting iznenađujuće neiritantan za ovako low-budget igru. Očigledan uzor za dizajn igre bila je vozačka ludorija Midtown Madness, po kojoj ova igra delimično i nosi ime, iako defnitivno nije reč o nekakvoj kopiji, nego o ozbiljnoj igri sa studioznim pristupom. Stiče se utisak da je ova igra svet za sebe koji ima svoj šarm, kao i da su programeri uspeli da se izdignu iznad pojednostavljenih obrazaca sopstvene propagande i pruže nam dobru zabavu.
  Teško je igrati ovakvu igru a ostati ravnodušan na količinu ideologije koja se nalazi u njoj. S obzirom na relativno jednostavno izvođenje i grafiku, čini se da je igra namenjena mlađim naraštajima, ali neki od dijaloga su poprilično ozbiljni i zahtevaju gotovo filozofsku analizu. Kao neko ko od video igara pored dobre zabave traži i trunku novonaučenog, mogu reći da sam lako ušao u mozak prosečnog veganskog aktiviste igrajući ovu igru. Naravno da ima stvari sa kojima se poprilično ne slažem (teroristički napadi, blokiranje puteva kranom i sl.), ali sa druge strane nemam moralno pravo da zameram ovim ljudima na svom trudu jer sam i sam vrlo nekorektan (bilo bi mi zabavnije da je naša krava Bryce naodenula minigun uz sebe i krenula u krvav pohod na mesare-zombije sa noževima u zubima, eto ideje za nastavak!). Nisam siguran da će ova igra naterati nekoga da prestane da jede meso, jer ne verujem da video igre imaju tu moć, baš kao što ne verujem da ćete od igranja Postal-a da krenete da ubijate svakoga na ulici. Ali kao igračko iskustvo ovaj "GTA za liberalne" može da vam proširi vidike i makar na kratko pruži uvid u to kakva je Homo Sapiens životinjska vrsta...

Prva reklama za tofu u istoriji video igara



Grafika : 6
Zvuk : 8
Atmosfera : 7
Balans : 8


Ukupna ocena : 7

Clyde

субота, 11. децембар 2010.

Street Fighter Vs Mortal Kombat

Ruy iz doba kad je bio peško

  Kad god se povede rasprava o borilačkim igrama dva imena neizostavno moraju biti pomenuta - Street Fighter i Mortal Kombat. Franšize koje su postale kulturni fenomeni i obeležile detinjstvo svakog ko je odrastao u prvoj polovini devedesetih. Njihov uticaj na industriju igara je nemerljiv i predstavljaju reper za svaku tabačinu od 1991. do danasnjih dana. Njihov status je legendaran i nedodirljiv. Međutim, da li je opravdan?
  Originalni Street Fighter se pojavio 1987. i predstavlja mediokritetno izdanje čak i za ono vreme. Grafika je odlična, ali su zvuk, animacija i kontrole toliko loši da teraju suze na oči. Ništa ne odbija od neke igre kao krute kontrole i nemogućnost pravovremene reakcije lika. Balans ne može biti gori, sve se svodi na puku lutriju. Borbe se dobijaju u proseku iz 3 udarca pa ko prvi devojci. "Taktika" je jednostavna - udri nasumično po dugmićima i moli boga da proradi neka od specijalki. Ruy je predstavljen kao antipatični crvenokosi peško u belom kimonu i skarletnim cipelicama koje kao da je ukrao od Doroti. Opcionalno na mestu drugog igrača možete igrati kao Ken koji izgleda kao mnogo veća faca i po mom skromnom mišljenju je trebao biti protagonista u ovoj igri. Ne čudi što je uspeh izostao i što su mnogi tek putem emulatora imali (ne)priliku da igraju ovaj naslov.
  1991. se pojavljuje pradeda svih modernih Vs igara - Street Fighter 2 : The World Warrior. Mnogi ovu igru smatraju pravim startom franšize i to sa razlogom. Novine koje je donela su revolucionarne. Po prvi put su gejmeri mogli da biraju više od 2 borca i svaki je bio unikatan i dopadljiv na svoj način. Chun-Li je postala prva žena fajter u istoriji igara. Ruy je odbacio cipelice, ofarbao kosu u smeđe i izrastao u bad-ass warriora sa kojim se nije zajebavati, arhetip glavnog lika u ovom žanru. Priča, ma koliko jednostavna bila, pruža dodatnu motivaciju. Vrhunski animatori i programeri su radili na likovima i vizuelnim detaljima pa igrač ima utisak da učestvuje u kvalitetnom crtaću japanske škole. Zvuk je takođe odličan, a muzička tema varira u zavisnosti od toga protiv koga i u kom delu sveta se borite. Kontrole su vrlo dobre i izabrani lik radi tačno ono što želite kada želite. Standardi su postavljeni, a mesto u istoriji je obezbeđeno i osigurano zauvek. Nažalost, SF2 takodje predstavlja trijumf forme nad suštinom. Džabe lepo pakovanje ako se unutra ipak nalazi govno. Osnovni problem je nedostatak balansa karakterističan za apsolutno svaki SF naslov ikad. Najveći noob može počistiti majstora samo ako dovoljno brzo siluje joypad. Jedan je hadouken. Isto važi i ako igrate protiv arkade. Možete poznavati vašeg lika u dušu, imati besprekornu taktiku i protivnika na "konopcima" i opet izgubiti. Jednostavno, ako se igri prohte primićete udarac od suparnika i sa pola ekrana dok vaš može proći kroz njega. Nikako ovo ne bih nazvao bagom pošto se ove mane neguju iz nastavka u nastavak u većoj ili manjoj meri. Dodajmo još činjenicu da je Street Fighter jedina franšiza čiji nastavci imaju franšize. Samo SF2 ima bar 10 verzija koje su nastale po principu "kreiraj novi lik za staru igru i zalepi na naslov super, turbo, xyz i objavi kao nov proizvod". Odavno kruži šala da Capcom već 20 godina pravi istu igru. Pogledajte samo SF4 koji je esencijalno SF2 u 3d plus novi likovi za koje nikog nije briga. Iako značajan, Street Fighter serijal je generalno debelo precenjen i vozi na nostalgičnim isparenjima.
  Jedini koji su mogli devedesetih da pariraju sili Capcoma i Street Fightera jesu Midway i njihovo jednako revolucionarno čedo Mortal Kombat.  Ono što je 1992. u startu izdvojilo MK iz gomile borilačkih igara jeste zlokobna ikonografija, zajebani i pamtljivi likovi, litre krvi i dotad neviđena mogućnost da ubijete protivnika na kraju borbe - čuveni fatality. Zbogom optimizmu 80-ih, zdravo cinizmu 90-ih. Mora se priznati da je dobar deo popularnosti stečen zahvaljujući prašini koja se digla oko nasilja. Objektivno, sama igra je bila prosečna. Priča je bazična, dobri protiv loših na turniru borilačkih veština (99% igara ovog tipa ima užasno jeftine zaplete, ali koga briga). Grafika je za ono vreme vrlo dobra, dodatno zanimljiva zbog korišćenja glumaca kao modela za likove. Animacija uglavnom kruta i responsibilitet nije baš sjajan. Zvuk prilično siromašan i loš. Svi likovi poseduju iste osnovne pokrete i jedino su im specijalke različite. Ali ATMOSFERA i gameplay koji zahteva MOZAK su ono što je zapravo prodalo igru i obezbedilo joj kultni status. Iako je balans mogao biti bolji  za buttonmashere nema mesta u MK univerzumu. Protivnik se može štekati i bacati projektile svo vreme na vas, ali uz dobru taktiku ne predstavlja pretnju. AI nije neki, onog momenta kad provalite patern određenog borca možete da ga šaljete da miriše ljubičice odozdo. Najveća snaga igre je uvek bila u okršaju dva igrača gde se jasno videlo ko kosi a ko vodu nosi. Samo je master mogao da pobedi mastera. Ipak, do savršenstva smo morali čekati godinu dana.
  Mortal Kombat 2 iz 1993. predstavlja sve ono što nastavak bilo koje igre treba biti. Greške predhodnika su ispravljene, a svi elementi koji su načinili original velikim su tu u punom sjaju. Nijedan borac nije suvišan i danas svi predstavljaju legendarne figure. Grafika je izuzetna sa pravom merom u detaljima, animacija brza i fluidna, responsibilitet u milisekundu. Zvuk i muzika samo još više doprinose fantastičnoj atmosferi koja miriše na kung-fu, orijentalni misticizam i krv. Pored fatality-a sada su kao završni potezi tu babality i frendship , zezalice koje daju malo svetla totalno mračnoj igri. MK2 ujedno predstavlja i jednu od najizbalansiranijih igara ikada. Dobra strategija je ključ pobede, a vrhunski igrači su sposobni da svoje okršaje podignu na nivo šahovskog nadmudrivanja. Nesumnjivo najbolji fajterski naslov devedesetih. 10 od 10.
  Nažalost, savršenstvo se ne da nadmašiti i sa sledećim naslovom MK serijal definitivno preskače ajkulu. Osnovni problem MK3 iz 1995. je taj što su velike pare ušle u igru i očigledan je napor da se zadovolje svi. Kao što obično biva takvi produkti retko kad zadovolje bilo koga (Ko je rekao Fallout 3?). Pokušana je modernizacija prebacivanjem radnje u urbano područje, klasični likovi su redizajnirani (loše),  a androidi su prezentovani umesto nindži. Time je predivna atmosfera originalnih igara ubijena. Počeli su da se pojavljuju neinteresantni i politički korektni borci poput Nightwolfa i Strykera. Grafika nije bolja od one viđene u MK2 dok je animacija na istom nivou. Zvuk je prilično dobar i zapravo je, uz responsibilitet, jedina pozitivna stavka. Ono što je najviše sjebalo MK3 jeste pokušaj kreativnog tima da se igra Capcoma i SF-a. Jebem mu mater, zašto ljudi imaju potrebu da popravljaju nešto što nije pokvareno. Balans je nestao iz rečnika i automatski je ceo gameplay postao hrpa govana. Uz dodatak combo hits-a AI protivnika postajue nemoguć, a ako igrate sa drugarom možete se takmičiti ko će više puta promašiti udarac. Neigrivo do bola. Da stvar bude još gora ubrzo su se pojavili Ultimate MK3 i Mortal Kombat Trilogy (obe igre su zapravo MK3 sa više boraca) čija je jedina svrha bila da izmuzu još malo novca od klinaca dok se još uvek lože na ime Mortal Kombat. Ujedno ovim je okončano poglavlje 2d igara u franšizi.
  Kako u ovom tekstu obrađujem samo igre iz 90-ih (njihove arkadne verzije) jedino je još ostalo da pomenem MK4, prvu 3d igru u serijalu koja bez obzira na ružnoću (to je ono vreme ranog, uglastog 3d-a) ipak predstavlja pravi nastavak prva dva dela donoseći gotovo iste kvalitete. Novina vredna pomena je mogućnost korišćenja oružja i pojedinih predmeta iz okoline. 

Škorpion blokira udarac glavom

Za sledeću godinu je najavljen 3d rimejk prve igre. Živi bili pa videli na šta će to ličiti.


Frank Horrigan

четвртак, 9. децембар 2010.

Killerwatt

Godina izlaska : 1984
Izdavač : Alligata Software
Žanr : Sidescroll pucačina
Platforma : C-64

Neki od grafita su potpuno besmisleni

 Nekada davno, recimo 1984. godine (to je ona godina kada smo svi potpali pod vlast Velikog Brata i jeli pomije sa kockicama veštačkog mesa u fabrikama političkih laži, što zvuči skoro kao 2010.) postojali su programeri entuzijaste koji su pravili igre za tada najnoviji Commodore 64, i uzimali nikakve pare za to. Usled ovog manjka velike love u igri, te programerske tvorevine imale su poseban neoprljen sjaj. Killerwatt Alligata Software-a je par ekselans primer takvih igara.
  Zatičete sebe u ulozi male letelice (ili je to podmornica?, u to vreme mogli ste sebi prepustiti mašti na volju) kojoj je zadatak da se probije kroz sistem pećina u kojoj mrdaju razne neprijateljski nastrojene živuljke. Da bi se to izvelo, neophodno je uništiti sve "zelene lampione" koji vise o tavanicama pećine, dovući se neogreban do cilja, i ispaliti pravi metak na označeno mesto. U pećini vas uznemiravaju razna čudovišta, pre svega crne ajkule koje se praćakaju u vodi, nekakve bele foke, lude patke koje trče po zemlji , krupni tip koji samo stoji i sl. Igra od samog početka vam stavlja do znanja da je onako "komodorovski" teška i dobro ćete se preznojiti već na prvom nivou. Najčudniji momenat u ovoj igri su grafiti, koji se nalaze rasuti svugde po pećini. Neki od njih su saveti-sugestije, neki su crnohumorni (imali su oni taj Southparkovski feeling i tada) a neki su potpuno besmisleni. U svakom slučaju, dobro obratite pažnju na njih, često ispadaju korisni. Kontrole su zanimljive, cimanjem ulevo i udesno se povećava brzina letelice (ipak sam odlučio da je letelica u pitanju), a vraćanjem brzine unazad zaustavljate se u potpunosti što omogućava vršljanje po pećini. Zvučna podloga je zapravo obrada Fuge i Tokate J.S. Baha i taj SID baš uporno vrti tu temu tokom cele igre...neprestano...Naša letelica je veoma krhka i najmanji kontakt sa njom biva fatalan, tako da ćete u ovoj igri dobrano izvežbati vaše reflekse, što će vam kasnije biti od velike koristi u realnom životu kad budete morali da "hendlujete" delikatne predmete (ne, nije to što mislite!). Sa tehničke strane, pored jednostavne grafike bez previše mešanja boja tipične za to doba C-64, treba istaći superglatki skrol u piksel, kao i dobru animaciju sprajtova, što je za svaku pohvalu.
  Killerewatt je danas potpuni opskuritet vredan pažnje svakog koga interesuje kako su kućne igre izgledale pre 25 i više godina. Temeljitost je očigledno bila glavna vodilja kreatora ove igre, a čini se da je programer upravo tako nešto zahtevao i od igrača. Prelazak nivoa ove igre predstavljao je pravu pravcatu satisfakciju i lako ste sticali osećaj da cenite svaki napredak. Dinamika ove igre je verovatno bolja od 70% današnjih igara jer predstavlja izazov ne zbog težine kontrola, već zbog dobrog seta ambijenta i neprijatelja, koji zahteva angažman i refleksa i mozga u pravoj meri. Ako niste gadljivi na lako uočljive piksele, samo napred sa ovim!

Nadrogirane patke na dnu mora...
Grafika : 7
Zvuk : 7
Atmosfera : 9
Balans : 9
Ukupna ocena : 8.5

Clyde

Arx Fatalis

Godina izlaska : 2002
Izdavač : JoWood
Žanr : RPG
Platforma : PC


Ko je rekao Thief?


  Arx Fatalis...zaboravljeni dragulj među Rpg igrama. JoWood je izdao ovu igru sada jako nama modernima daleke 2002. i to u vremenu kada je čudovište Bethesda izbacila prehvaljeni Morrowind i tako uništila karijeru ove izvanredne igre. Samim tim ova igra zaslužuje poseban tretman od nas.
   Nalazite se u ulozi bezimenog zatvorenika, strpanog u ćeliju podzemnog sveta Arx Fatalis, gde posle otkrivate svoju sudbinu i zadatak. Odmah po bežanju iz ćelije, naći ćete se u gotovo nepreglednom sistemu podzemnih katakombi i lavirinta u ovom čudnom memljivom svetu, gde pod različitim uslovima i odnosima žive ljudi, trolovi, goblini i orkovi. Atmosfera u igri prikazana je odlično, gotovo se oseti miris gljiva i memle dok tumarate hodnicima i ovo je najjači momenat igre, koja kao da je pokupila nešto i od samog Thiefa, iako je reč o suštinskoj rpg igri. Priča je manje-više standardna (na kraju se obračunavate sa bogom-demonom koji je tu i tamo svašta zasrao i sl.), a interakcija sa likovima pristojno odrađena. Akcenat ove igre bačen je na akciju, tako da nema previše oslanjanja na inteligenciju kao što su opcije u dijalozima ili neki perkovi tipa bluff ili diplomacy. Voiceacting je mogao biti bolje urađen, naš protagonist često zvuči slabašno i uplašeno, što zaista ne paše ako ste ze opredelili za "sivonja" varijantu lika koji gde god udari čini da "rastinje tamo ne uspeva". Međutim ako ste se opredelili za spellcastera i ako budžite sebi magijske sposobnosti, sistem bacanja čini je veoma originalno urađen. Na samom ekranu "crtate" prethodno naučene rune po određenom redosledu i tako bacate magiju. Iako je originalnost ovog trenutka za svaku pohvalu, nije baš lako izvodljiv i morao je evolutivno da sačeka neku novu vrstu kontrolora. Grafika u igri je pristojna, iako su likovi malo uglasit i ukočeni, što je decenijska mana 3D grafike bila u tom periodu. Zvučni efekti su odlični i sa slušalicama lako ćete se utopiti u ovaj fantazijski podzemni svet. Interfejs je superbrz, što je za svaku pohvalu, manipulisanje inventarom i likom je malo komplikovanije ali ne vređa inteligenciju (ko je rekao The Witcher?) i vremenom se da naučiti. Sam osećaj tumaranja i istraživanja ovog sveta je poseban ugođaj, jer se ne oseča "generičnost" u projektovanju lokacija i mapa, što krasi i neke daleko poznatije naslove od Arx Fatalis-a. Najveća mana ove igre je njena bagovitost. Česta su zakucavanja i ispadanja raznih fajlova. 
  Uz malo poliranja a i sreće ovo je mogao biti možda i najveći dark horse rpg sveta u periodu 1995-2005. Ovako nam ostaje lagano podsećanje na ovaj zaista vredan naslov koji ima adkvatno težinu i zahtevnost za našeg igrača, a da mu pritom ne vređa reflekse i inteligenciju. Arx Fatalis je igra koja može gustirati i malo po malo, a i preći u jednom dahu. Njena atmosfera deluje kao digitalni sedativ. Neki modusi ove igre valjalo bi da se bolje istraže od nekih programera kako bi se uspešno inkorporirali u neki od budućih naslova, a i neki nastavak ne bi loše legao...

Zamađijaj me nežno...
 
Grafika : 8
Zvuk : 9
Atmosfera : 10
Balans : 8

Ukupna ocena : 9

Clyde