Укупно приказа странице

субота, 31. децембар 2011.

Santa's Xmas Caper

Godina: 1992
Izdavač: Zeppelin Games
Žanr: Platformska
Platforma: Amiga

Dok stojim nad dimnjakom, delimično pijan...
 


   Pošto je nova godina, valjalo bi se pozabaviti sa igrom koja obrađuje tu tematiku. Ceo ovaj praznični period karakteriše atmosfera odmora i pravljenja planova za sledeću godinu, tako sam i ja hteo da uradim jednu malu, slatku platformsku igru koja nije biser za Amigu ali dobro dođe u ovim danima. U pitanju je igra Santa's Xmas Caper Zeppelin Gamesa. A upravo sam te momke najbolje pamtio po igri Frankestein sa Komodora, gde su pokazali da nisu masteri, ali da nisu nikad ni promašivali srž video igara.
   Dakle, vi ste Deda Mraz, i cilj vam je da kroz sedam nivoa, skakutanjem skupite sve poklone koje se na njima nalaze kako biste na kraju nivoa otvorili veliki poklon i nastavili dalje. Ceo ambijent i dizajn nivoa je u novogodišnjem fazonu, znači nivoi nisu raspoređenji u klasičnom šuma-naselje-lava-kosturnica-zamak šablonu. Tu su uspavane kućice pokrivene snegom, dimnjaci iz kojih se puši, bandere pokrineve snegom, kao i ogromni pileći bataci koji vise po tom ljubičasto-ka-narandžastom nebu tako karakterističnom za Amigine igre(ovim su valjda hteli na lak način da se izdignu iznad osmobitaša koji nisu bili u stanju to da izvedu). Neprijatelji su uglavnom generički, velike (dal) sijalice koje skakuću, ljubičasti BLOBOVI, ljubičasti puževi(ovu igru ko da je radio Filmation jbt, sve je ljubičasto) i velike grudve koje naleću na vas. Sve njih možete privremeno zaustaviti grudvama kojih imate u beskonačnosti, a pazite da ne skliznete sa krova jer onda ginete. Same poklone nije teško skupiti, oni jesu razbacani po nivou, ali su uglavnom lako dostupni i uz malo tajminga zaista nije teško postići to. Posebno kul momenat je smrznuto sunce koje tako gleda u prazninu i samo čeka kad će proleće da dođe.
  Grafika je blagoispodprosečna, svi božićni elementi su tu ali ipak je to Amiga i moglo je mnogo i bolje. Skrol je solidan ali nije supergladak. Zvuk se svodi na glavnu božićnu melodiju i par varijacija na temu na kasnijim nivoima, što je moglo i ozbiljnije. Atmosfera u igri je dobra, prava novogodišnja. A balans je u pravom smislu te tako dobrodefinišuće reči, "onako". Nisu se programeri pretrgli oko izazova, igra je na momente prelaka, ali su kontrole dobre i nema tih prokletih bafera koji krasi današnje igre i koji čini recimo Super Meat Boya gotovo sizifovskim izazovom. Sad je Nova Godina i ne moramo da potežemo(dvolitarke piva) kao za Prvi Maj, jel...
   Ovo nije ni dobra ni bitna igra za Amigu, ali pruža dovoljno šarma i zabave za jedno novogodišnje popodne. Ako volite opskurne platforme, možete se oprobati. A vama srećnu Novu Godinu želi ekipa GameBlobsa!
  

Veliki bataci, to je tako normalno...
  

Grafika: 5
Zvuk: 4
Atmosfera: 8
Balans: 5

Ukupna ocena: 6


Clyde

среда, 28. децембар 2011.

Terry`s Big Adventure

Godina: 1989
Izdavač: Shades
Žanr: Platformska
Platforma: C-64


Jež sa pužjim očima.

   Terry`s Big Adventure je jebeno dobra igra. OK znam da je to klon Maria maltene isto koliko i sestrice Đana, ali to je klon na jedan drugačiji suptilniji način. Otkako sam je uključio kao klinac nisam mogao da se skinem sa nje sve dok je nisam okrenuo, i danas moj revitalizovani Komodor često ume da pusti ovu igru.
  A igra zaista i vozi kao avantura. Dečkić Teri, zaigrao se sa svojom jojo lopticom i odlutao daleko od kuće. Zadatak je jednostavan, provući se kroz desetak mastodonskih nivoa do svoje kuće. A nivoi su prelepo dizajnirani i vrlo raznoliki. Od simpatičnih šumica i dolina sa velikim pečurkama(dada, znam...) preko pećina, i visoravni koje gledaju u zvezdano nebo, pa sve do tajanstvenog zamka. Sve ovo je jako dobro uklopljeno i nonstop će vam se činiti kao da ste junak nekog crtanog filma, što skoro uvek pali kod video igara. Neprijatelji u ovoj igri su jako raznovrsni i veoma dobro animirani, tu su nekakvi ježocrvi, velike šargarepe koje hodaju, zvezde koje skaču na var, ježojednorozi kao i kamenje koje se budi i juri na vas, kreativno nema šta. Sa većinom njih možete se razračunati sa vašim jo-joom(naskakivanje ne pali), a ako kupite dovoljno pečurkica(da da...) pritiskom na space vaš junak naglo potamni u tenu i može da baca i male bombice na njih. Ako otkrijete pravu platformicu na koju treba skočiti u toku nivoa, može vam se otvoriti i tajni bonus nivo. U igri ima dosta elemenata i pečurkica koje skupljate, a najvažniji su balončići kojima skupljate slova svoga imena. Kada skupite sve, postajete neuništivi na jedno dvadesetak sekundi i tada samo pičite napred. Ponekad rešenja nisu jednostavna, treba sačekati pravi tajming, kada će određena vrata da se otvore, ili prava pokretna platforma da naiđe ali to je i suština jedne punokrvne platformice.
  Grafika u igri nije vrhunska, neko bi rekao i pomalo siromašna, ali neverovatno prijatna i u funkciji igre. Treba pohvaliti i gladak skrol, odličnu upotrebu boja i dobru animaciju likova. Zvuk jeste siromašan, dve odlične melodijice od po pola minuta i to je sve. Šteta, jer su te melodijice zaista dobre.  Atmosfera je odlična, već spomenuh da vuče na neki crtani film, a i raznovrsnost ambijenata u nivoima pomaže. Balans je vrhunski. Iako Teri ima inerciju goru i od Maria, trebaće vremena da se sa ovim savladate, raspored neprijatelja i prepreka je fantastičan i taman na onoj odličnoj granici između izazova i zabave. Kontrole su odlične, i naš dečko reaguje osetljivo na svaki dodir kontrolora.
  Iako nije baš najoriginalnija igra na svetu, ova igra je apsolutna preporuka jer ima dovoljno svojstvenih kvaliteta kojima se ističe u moru mediokritetskih platformi svoga doba. Na momente mi se čak čini da su neki nivoi bolje dizajnirani i od samog Maria, a ako želite da vidite da li je ova blasfemija tačna, emulator/C-64 pa i sami proverite!
  

Kvalitet jedne video igre direktno je proporcionalan broju velikih pečurki koji se u njoj nalaze.
   


Grafika: 8
Zvuk: 6
Atmosfera: 10
Balans: 10

Ukupna ocena: 9.5


Clyde


петак, 23. децембар 2011.

Batman : Arkham City

Godina: 2011
Izdavač: Warner Bros. Interactive
Žanr: Akciona avantura
Platforma: PC

Ko Terminator...

  Batman: Arkham Asylum je na svojoj strani imao faktor iznenađenja jer se retko ko nadao tako dobro struktuiranom izdanju, sa druge strane baš taj adut je izbijen iz ruku njegovom nasledniku. Svi su manje više bili svesni šta bi trebalo očekivati, ali postavljala su se pitanja kako kvalitativno i prirodno unaprediti već odličnu igru koja je podigla lestvicu jako visoko. Iako je drugi deo bio u planu još od perioda priprema za Asylum, rad na nastavku bilo kog uspešnog projekta je uvek osetljiva stvar zbog pritisaka sa različitih nivoa. Srećom po sve nas odgovorni rukovodioci u Warner Bros.-u su pokazali da imaju sluha i neograničeno poverenje u kreativni tim koji, barem kada je Batman u pitanju, nikad nije podbacio. Pametno su procenili da će im se ne mešanje u stvaralački proces višestruko više isplatiti nego nakaradni pokušaji kreiranja marketabilnijeg i glupljeg „toyetic“ proizvoda.  
  Tokom protekle dve godine sve vesti koje smo dobijali od  Rocksteady-a i Warner Bros.-a su bile ohrabrujuće i krajnje pozitivne. Za početak, povratak scenariste Paula Dinija, odličnog pisca i poznavaoca Batman mitosa, je garantovao kvalitet priče koja se direktno nadovezuje na događaje odigrane u najpoznatijoj fiktivnoj ludari, a ponovno angažovanje gotovo kompletne glumačke postave predvođene nenadjebivim Kevinom Conroyem i Markom Hamillom vrhunsku dramsku izvedbu. Traileri i demonstracije gameplaya su dozirani taman koliko treba da popale raju, prezentuju neke od novina bez previše otkrivanja i održavaju hype koji je poprimao epske razmere kako se datum objavljivanja približavao. Dodatnu pomamu je izazvala informacija da se nakon pune dve decenije maestralnog tumačenja Mark Hamill za sva vremena oprašta od „Klovnovskog princa zločina“ najavivši tako kraj jedne ere. Kao da to nije dovoljno, „procurela“ vest da Mr. J. umire na kraju je predstavljala ekvivalent gašenja požara benzinom. Kako jednom tako ikoničnom, kompleksnom liku omogućiti dostojnu, efektnu finalnu šalu i zadovoljstvo poslednjeg smeha? U godini ridikulozih, neopravdanih hypova(ko je rekao Duke, Rage?) Batman: Arkham City je postao jedini naslov u stanju da opravda prevelika očekivanja, ali je strah od neuspeha ipak bio prisutan. E, pa jebeni Batman je potpuno u skladu sa svojim karakterom uspeo u nemogućem i još mnogo toga više, ali idemo redom. 
  Sa početka jedino što igra pokazuje je da neće biti ispod standarda Arkham Asyluma, ali i ne mnogo više od tipičnog nastavka. Tehnikalije poput grafike i animacije su, naravno unapređene, a kao što znamo one same po sebi ne čine dobro ostvarenje. Zanimljivo, startujete kao Catwoman, a kako je ona nov lik čiji se stil borbe i karakteristike razlikuju od onih najpoznatijeg Gothamovog sina ne može se sa sigurnošću reći da li je i koliko gameplay napredovao. Njeno pojavljivanje je najvećim delom marketinški trik jer nije prominentna koliko je u najavama obećano, ali je u funkciji priče(taman koliko je potrebno) i ne skreće previše fokus sa glavnog kursa. Već posle par minuta nalazite se u koži Brucea Waynea i prava zabava počinje. Nakon intrigantne uvodne sekvence postaje jasno da su ulozi značajno podignuti na svim poljima. Estetika je slična onoj iz AA međutim, DirectX11 i pogotovo Physix sistem dovode ovo ostvarenja na korak od realnosti. Deo Gothama pretvoren u ogroman zatvor po uzoru na Menhetn iz Carpenterovog „Escape From New York“ je krajnje impresivan. U pitanju je živo mesto velike površine sa razvijenom infrastrukturom čija svaka cigla ima karakter. Naseljen je ni malo ljubaznim likovima koji egzistiraju nezavisno od delovanja našeg heroja i podeljeni su u nekoliko međusobno suprotstavljenih frakcija. Zajednički imenitelj im je mržnja prema Batmanu pa ćete se često upuštati u pesničenje sa kriminalcima nižeg ranga koji nemaju direktan uticaj na radnju jer morate proći kroz njihovu teritoriju. Animacija i fizika su vrhunski, svi pokreti izuzetno prirodni, a facijalne ekspresije i lipsinc slabije jedino od viđenih u L.A. Noir. Odlično izbalansirane beat 'em up i stealth deonice su dinamički fantastično isprepletane i ponovo čine okosnicu gameplaya. Već pri prvom sukobu su evidentna unapređenja u igračkoj mehanici. Freeflow 2.0 je sve ono što je original trebao biti. Kontrole su mnogo bolje, fluidnije i daju neuporedivo više slobode. Poboljšanim reakcijama glavnog lika su pridodati novi potezi i lakša(ne gluplja) manipulacija gedžetima. Predivan kinematografski ugođaj(kamera i njeno kretanje su savršeni) koji pruža ovako koncipirana akcija je sada mnogo organskiji. Batman bolje manevriše i koristi prednosti lokacija i iako je stelt suštinski ostao isti načini na koje može onesposobiti protivnike su višestruki. Isto važi i za lebdenje pomoću plašta koje je glavni vid transporta od tačke A do tačke B, osnova za faktor iznenađenja i dosta vazdušnih napada. Sloboda kojom Betmen raspolaže je na zavidnom nivou u svim elementima(kretanje, fajt, stelt, lebdenje, spravice), svetlosnim miljama ispred one u Arkham Asylum. Grad je njegovo igralište u pravom smislu te reči. Bazični neprijatelji su za nijansu inteligentniji, podeljeni u nekoliko klasa i bolje opremljeni(više tipova hladnog i vatrenog oružja, zamki kao i oklopa). Njihova brojnost je sa jedne strane dobrodošla jer se iskustveni poeni brže skupljaju učestalim makljanjem. Konfrontacije sa supernegativcima su spektakularne, izazovne, dinamične, napete i genijalno osmišljene. Svaka je posebna na svoj način, kao uostalom i likovi protiv kojih se Mračni Vitez bori, ali se sukob sa Mr. Freezeom koji uči na greškama i prilagođava Batmanovim trikovima posebno izdvaja. Da misleća strana našeg heroja ne bi bila zapostavljena pobrinuo se Edward Nigma a.k.a. The Riddler. Najslabija karika prethodne igre, (imbecilno lako)sakupljanje njegovih trofeja, sada zahteva aktivno angažovanje sive mase. Da bi ste pristupili većini morate rešiti neku vrstu zagonetke. Igra je delimično koncipirana po principu RPG-a jer pored glavne priče postoji dvanaest sidequest-ova koje opcionalno možete rešavati kako se pojavljuju ili nakon kompletiranja osnovne storije. Varijacije u težini i sadržaju povećavaju raznovrsnost i obogaćuju i onako sjajno osmišljen proizvod. Tu dolazimo do scenarija koji je svojevrsno pogonsko gorivo. 
  Arkham Asylum karakteriše svedenost i izražena klaustrofobična crta, a Arkham City potpuno drugačiji pristup. Priča je još mračnija, grandiozna, sa početka dosta razuđena zbog velikog prostranstva i kvantiteta supernegativaca(što u glavnoj, što u sporednim misijama), ali Paul Dini ne bi bio majstor kakav jeste da nije u stanju da naizgled nepovezane, nabacane elemente/likove maestralno spoji u koherentnu celinu epskih proporcija i pri tom prevaziđe najluđa očekivanja. Kvalitet pripovedanja i dijaloga postaje sve bolji kako igra odmiče da bi kulminaciju dostigao u katarzičnom finalu. Kad fantastičan scenario iznesu isti takvi glumci uspeh ne može izostati. Apsolutno svako iz ekipe je izvukao najbolje iz sebe i dao maksimum. Ipak, iznad svih stoje snažni, postojani Batman Kevina Conroya i manično-energični Joker Marka Hamilla. Njihova poslednja zajednička scena je jebeni doktorat koji tera trnce niz kičmu.
  Pravi filmski soundtrack i autentični efekti su šlag na torti koji toliko doprinosi atmosferi da je čak i zvučna slika tokom odjavne špice nešto posebno.  Treba napomenuti i pregršt DLC-ova, challengea i kampanja gde se možete usavršavati, menjati skinove i/ili opcionalno igrati kao Catwoman, Robin ili Nightwing. 
  Batman: Arkham City je ne samo najbolja Batman igra ili najbolja igra rađena po stripu ikad već i najbolja igra 2011. godine, istinsko remek-delo gde je svaka komponenta apsolutno savršena. Bili vi fanovi stripova ili ne ovo je must play izdanje za svakog gejmera koji ceni kvalitet i drži do sebe.
 

Betmenov grupni fajt...hmmm....
Grafika: 10
Zvuk: 10
Atmosfera: 10
Balans: 10 


Ukupna ocena: 10
 

Frank Horrigan 

уторак, 20. децембар 2011.

Tropico 4

Godina: 2011
Izdavač: Kalypso Media
Žanr: Upravljačka simulacija
Platforma: PC
  
Raj na Zemlji...
  
  Sećam se prvog Tropica pre desetak godina. Zabavna igra to beše, ali nisam je previše igrao, najverovatnije zbog njene sporosti. Prošla su dva nastavka, a ja se opet nisam previše bavio serijalom. No moje ponovno interesovanje za igru probudio je četvrti nastavak koji ima potpuno istu suštinu i srž kao prvi deo, samo sa promenjenom šminkom i par dodataka.
  Cilj igre je isti. Igrate se malog latinoameričkog diktatora, koji je dobio svoje rajsko ostrvo negde u Karibima, i može u suštini da radi sa njim šta hoće, ako je pametan i sposoban(namerno ne kažem DOBAR) državnik. Tu i tamo, svako ostrvo predstavljeno je sa određenim zadacima i misijama, ali se "godlike" osećaj pruža tokom cele igre. Dva su suštinska puta izgradnje ostrva, koja se mogu i prelamati. Ili će vam ostrvo biti turistički raj koji pruža zabavu razmaženim i superglupim belcima-zapadnjacima, ili ćete se baviti proizvodnjom tropskih dobara kao što su rum, cigare, nafta ili banane(zašto nema kokaina?). A vaš stil vladavine takođe može biti raznolik. Možete biti superliberalni demokrata koji voli gej-brakove i klanja se Americi, a možete biti i Hitler koji kažnjava sve redom, spaljuje knjige i klanja se Rusima. Najpodesniji za iganje je taj fini balans po žeravici između uticaja velikih sila, kao i balansiranje između populacija kao što su seljani, intelektualci, komunisti, verski fanatici ili enviromentalisti(Tito?). U svakom slučaju, to sve zvuči komplikovano, ali Tropico 4 "vozi" skoro kao neki demo. Konstantno će vam pristizati inostrana pomoć a kad se malo uhodate oko proizvodnje dobara ili privlačenja turista, igra se pretvara u laku zabavu ber previše napora, što je nekako ok.
  Same građevine su interesantne i verno prikazuju duh 60-ih u kojima se igra odvija. Sve je u tom nekom latinsko-kubanskom fazonu a muzička podloga dodatno doprinosi takvoj atmosferi. Super je što je izgradnja građevina pojednostavljena na taj način da vam trebaju tri klika za nešto za šta su vam i ranije trebala tri klika. Možete lutati vašim ostrvcetom i startovati svakog prolaznika na ulici, osetiti ga kako diše, a možete ga i podmićivati i likvidirati, što nosi posledice. Posebnu zabavu predstavlja organizovanje izbora, sekciju igre koju kao da je neko prekopirao iz jedne meni poznate zemlje na Balkanskom poluostrvu. Pažnja igre usmerena je i na specijalne edikte, kojim određujete stvari kao što je socijalni program pismenosti, preko dozvole gej-brakova, pa sve do organizovanja olimpijskih igara. U igri postoji dosta zdravog humora, što je retkost za današnje standarde. Posebno se ističe Penultimo, vaš zatupasti pomoćnik koji vas bezumno voli i...recimo da nema preveliko životno iskustvo. Uživaćete u njegovim raspravama sa voditeljkom Sunny, kada izgradite radio-stanicu(ako ste uopšte u fazonu da vaši podanici imaju struju). Svi likovi su prikazani izuzetno stereotipno, što nekome može i zasmetati, ali ako se prepustite igri to vaš može zasmejati bez nekih dubljih analiza.
  Grafika u igri je dosta dobra, ali ne i vrhunska za današnje standarde. Karikature likova su dobro nacrtane i daju šmeka igri, dok je 3D sekcija, iako verno prikazuje karipski ambijent, malkice podbacila. Zvuk je odličan, samba-rumba-mambo-salsa-ča-ča-ča-šta-li-već konstantno urla iz zvučnika, a voiceacting je perfektan, svaka čast liku koji može da skine i Latinosa, i Kineza, i Arapina. Atmosfera u igri je odgovarajuća, sve je na svom mestu a balans je ok. Čini se da je igra pomalo i prelaka ali to je u skladu sa svetskim trendom pusifikacije celog sveta, pa i video-igara.
  Iako se sa pravom svi možemo zapitati kakvi su to nastavci koji samo promene šminku, i čemu to služi osim zgrtanja para, Tropico serijal pruža u svojoj osnovi dovoljno dobrih stvari da se ova igra može igrati a da se ne osećate(previše) prevarenim. U ovo zimsko vreme, kada pada prvi sneg, valja otići u neke toplije krajeve i iživljavati se nad virtualnim ljudima. To će vam pomoći da ne radite to pravim ljudima u meatspaceu.

A totem je za hipstere...
  
Grafika: 8
Zvuk: 9
Atmosfera: 10
Balans: 8

Ukupna ocena: 8


Clyde

субота, 17. децембар 2011.

Michael Jackson’s Moonwalker


Godina: 1990
Izdavač: Sega
Žanr: Beat 'em Up, Run and Gun
Platforma: Arkade

Sve za DECU.


  Michael Jackson je tragičan primer čoveka koji je prešao put od najviših poznatih visina slave, uspeha i globalnog obožavanja, preko pada u nemilost, povlačenja po blatu, ismevanja i izrugivanja do ponovnog, doduše posthumnog, prihvatanja od strane javnosti. Niko ne dobija toliko afirmacije, hvalospeva ili prodaje više albuma od pokojnika. Ne želim da ulazim u to da li je Jackson bio degenerisana pedofilčina ili nesrećni Petar Pan zarobljen u odraslom(androgenom i za života poluraspalom) telu, čovek je ikona jednog vremena i to mu niko i ništa ne može osporiti. Revolucionarizovao je svet muzike i video produkciju iste zauvek. Da bi se tek izdaleka nazrelo koliko je bio velik(naročito '80-ih) dovoljno je reći da su mu spotove režirale takve face poput Johna Landisa i Martina-Jebenog-Scorsesea.
  Na vrhuncu, 1988., godinu dana nakon izlaska legendarnog albuma „Bad“, Michael se pojavio kao idejni tvorac, scenarista, producent i nosilac glavne uloge u kinematografskom ostvarenju po imenu „Moonwalker“. U pitanju je neviđeni ego-trip gde se sve vrti oko Njegovog Veličanstva Kralja Popa. Nekorehentni pičvajz bizarnih video spotova spojen još bizarnijim „nečim“ što bi trebalo biti radnja izgleda kao produkt brainstorminga hiperaktivnog petogodišnjaka nakon kilograma slatkiša. Da rezimiram ukratko – Michael se bezbrižno igra sa nekim siročićima(ne nije ono što mislite perverznjaci bolesni) i slučajno nalete na tajno skrovište najridikuloznije osmišljenog zajebanog narko-bosa. Zloćko po imenu Mr. Big, u tumačenju Joe Pescia na autopilotu, želi da se svi klinci, a školarci pogotovo, navuku na gudru njegove proizvodnje. Igrom slučaja izvaljuje da su Michael i drugari čuli njegov plan i odlučuje da ih rokne iz predostrožnosti i negde usput kidnapuje nekog od te dece. Naravno da pevač na kraju savlađuje ludaka sa privatnom armijom i laserskim topovima jer negde na pola filma saznajemo da MJ ima moć zvezde padalice i da je jebeni transformers. Ne zajebavam se. Tokom filma se transformiše u auto, Robo-Michael-Godzilu-Primea i spejs šatl. Ne znam da li je jebo decu, ali je lik svakako bio nezreo, žešće opičen i daleko iza granice onoga što se može podvesti pod „ekscentričnost zvezde“. E, sad, Michael ne bi bio Michael da se u hrpi govana ne nalazi i jedno istinsko, vanvremensko remek-delo. Segment „Smooth Criminal“ predstavlja primer vrhunskog vanserijskog video spota/mini-filma koji je jebeno savršen. Koncipiran kao omaž gangsterima dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka, neverovatno, ali istinito, za par minuta svog trajanja uspeo je da u svakome potisne nevericu i da inače pičkastog Michaela zaista doživimo kao zajebanog, krimogenog lika koji ne zazire od upotrebe vatrenog oružja.
  Dve godine kasnije Sega je na arkadnim aparatima objavila igru baziranu na gore pomenutom izgovoru za film u čijem je dizajniranju aktivno učestvovao gospodin Jackson. Inicijalno doživljena kao još jedan hir velike zvezde nije budila skoro nikakva ozbiljnija očekivanja i prijatno je iznenadila gejmersku populaciju kvalitetom i igrivošću. U pitanju je vrlo verna adaptacija koja skoro doslovno prati „radnju“ filma, a sama priča je zanimljivo prikazana u stripovskom maniru tokom cutscenesa. Naravno da i ovde sve vrvi od bizarluka i ludila, ali u digitalnom obliku sve to deluje nekako logičnije i prirodnije. Ovde imamo posla uglavnom sa Michael – Smooth Criminal superherojem - Jacksonom, a ne sa Michael – šta koji kurac nije u redu sa Wacko Jackom - Jacksonom. Pogled je izometrijski, a grafika je odlična za ostvarenje rađeno u ovom maniru. Lokacije su maštovito osmišljene i sadrže dosta elemenata čija je detaljnost izuzetna. Animacija je izvanredna, naročito kod protagoniste jer se planski išlo na što vernije prikazivanje njegovog plesnog umeća. Zanimljiv detalj je to što Michael izvodi osam potpuno različitih igračkih koraka u zavisnosti od toga u kojoj od pozicija ga ostavite da miruje.
  Igra se sastoji od pet nivoa i svaki osim prvog ima tri segmenta. Izbalansiranost je odlična, a kontrole su iznenađujuće dobre, sjajnog responzibiliteta iako se svode na joystick i dva dugmeta od kojih je jedno za specijalku. Slično kao u arkadnom Supermenu, Michael ima klasičan „udarac“(zapravo je u pitanju rafal neke nedefinisane energije sličan burstu tommy-guna koji baca iz ruke) i razorniji charge napad za vreme čijeg punjenja se kreće plesnim korakom po kome je igra dobila ime. Nakon transformacije u robota koju postižete spašavanjem Jacksonovog ljubimca šimpanze(u dečjem odelu), domet projektila i njihova snaga postaju veći. Na početku imate samo jedan specijal, ali tokom nivoa možete dobiti još koji spašavanjem dece(kako ovo bizarno zvuči kada je MJ u pitanju). Njegova moć je izuzetna jer, nakom blesave scene gde se Michael sit izđuska pod svetlom reflektora, a kao plesna podrška mu posluže svi koji su do sekund ranije pokušavali da ga roknu(igraju čak i roboti), neutrališe sve neprijatelje koji se u tom trenutku nađu na ekranu. Valjda je to trebalo da pokaže kolika je moć njegove muzike. Protivnici su živopisni, umereno teški, dosta razvijenog AI-a. Mahom su gangsteri, vojnici i zombiji, ali ima i takvih umobolnih čuda kao što su androidi koji se hvataju tamo gde se normalnom čoveku nalaze genitalije i džinovski roboti koji vas udaraju nečim što vrlo lako može da se protumači kao njihov kurac. Pravi jebeni dildozeri. Zapravo, neverovatno je koliko transparentnih falusoidnih oblika postoji u ovoj igri, a pritom upošte nije u pitanju moja paranoja ili tripovanje. Pokoj mu duši, ali sa tim čovekom zaista mnogo toga nije bilo u redu.
  O MJ-u možete misliti svašta, ali to ne menja činjenicu da je lik bio muzički genije. Auditivna komponenta igre je besprekorna. U prvom planu je, očekivano, soundtrack sačinjen od njegovih hit pesama(Bad, Smooth Criminal, Beat It, Another Part Of Me, Billie Jean) čijem je tranzitu u midi verziju posvećena posebna pažnja. Za razliku od uobičajene prakse kod video igara iz perioda, nije uzeto samo nekoliko taktova već su stvari kompletno i vrhunski adaptirane. Efekti su brojni, odlično odabrani i raspoređeni, prisutan je čak i voice acting(Michael je „glumio“ samog sebe), a generalni kvalitet zvuka je na maksimumu onoga što je tadašnja tehnologija omogućavala. Ovako ozbiljan pristup kreiranju zvučne slike je u mnogome doprineo doživljaju i dodatno podigao vrednost igri. Jedini propust se ogleda u izboru pesme za četvrti nivo koji se odigrava na groblju. „Another Part Of Me“ je sjajna stvar, ali na ovom stage-u se kao podloga morao naći samo i jedino „Thriller“.  
  Apsolutno je nebitno da li volite, ne volite ili ste indiferentni prema liku i delu Michael Jacksona da bi ste uživali u „Michael Jackson's Moonwalker“. Igra je odlična i svakako zaslužuje pažnju.

Volimo DECU i dan i noć, manje dan više noć...


Grafika: 9
Zvuk: 10
Atmosfera: 9
Balans: 8

Ukupna ocena: 9


Frank Horrigan

понедељак, 12. децембар 2011.

Shao-Lin's Road

Godina: 1985
Izdavač: Konami
 
Žanr: Platformska tabačina
Platforma: Arkade

Ovako Kjnezi zamišljaju žurku.

  Shao-Lin's Road je jednostavno, do jaja igra. Čim ubacite prvi vituelni novčić na vašem emulatoru, prosto znate kako je kul ova igra bila osamdesetih, kada su borilački filmovi harali video-klubovima. Igra nema nikakvu priču, stisnete start i tabanje može da počne.
  Nivoi su mali i "blagoskrolujući", otprilike kao dve sobe. U ulozi ste malog fajtera, gospodara kung-fua i vremena, i naravno cilj vam je da isprebijate sve što se mrda. Napadaju vas badže, verovatno polaznici čuvenog hrama, u ljubičastim i u zelenim pantalonama. Kad sredite badžu u zelenim pantalonama, dobijate dodatak koji vam služi kao magija na nekoliko sekundi(ispaljivanje velike kugle sa šiljcima, mali magijski meci, ili štit oko vas). Svaki nivo se ponavlja dva puta, tako da na pet "slika" dobijate ukupno deset nivoa, a na kraju svakog drugog nivoa društvo badžama pravi i bos(primetićete da cura na drugoj slici izgleda kao ružnija sestra Chun-Li). Na raspolaganju vam je raskošan dijapazon od cela dva udarca, ali nijednog momenta vam igra neće biti dosadna zbog toga. Osećaj tabanja je prijatan i "hrskav" tako da ćete se lako primiti i na ovako mali proj poteza. Neprijatelji naviru sa svih strana a glavno fora je u tome što su oni u prvih deset nivoa poprilično glupi, ali kad "okrenete" igru, sve kreće iznova sa naravno novim potezima naših ludaka i predmetima koji sada padaju sa neba na vašu glavu te igra postaje ozbiljan izazov. Po završetku svakog nivoa, naš junak viče "GUTS!" i time nam se samo još i više dopada.
  Grafika u igri je prosečna, ali dopadljiva u azijatskom fazonu. Animacija likova je dobra i sve se da razaznati. Zvuk je takođe vrlo prosečan, ali je uklopljen u taj borilački ambijent. Atmosfera u igri je super, da se čovek primiti i osetiti kao da je usred te borbe iako je reč o zrnasto-pikselastom čudu iz 1985. Balans je skroz ok, iako na momente vam može biti i monotono jer neprijatelji nisu previše raznovrsni, osećaj brisanja celog ekrana punog nervoznih neprijatelja je zadovoljavajuć. A nivoi postepeno i vrlo fino otežavaju, taman kako treba.
  Kad se umorite od ovih modernih govana, gde u igrama 70% vremena provodite po menijima, interfejsovima i podešavanjima pustite Shao-Lin's Road. Ume da odmori mozak posle napornog dana na poslu. A čak nije reč ni o vrhunskoj video-igrii.



Mae-seri.
  


Grafika: 7
Zvuk: 6
Atmosfera: 9
Balans: 8

Ukupna ocena: 7.5


Clyde

петак, 9. децембар 2011.

Popeye

Godina: 1984
Izdavač: Parker Bros

Žanr: Platformska
Platforma: C-64
  

Badža-nindža
   

 Ni kao klinac nisam nešto ljubio crtane filmove sa Popajem. Osim onih prvih par koji su bili izuzetno kvalitetni, oni kasinji(valjda je radio King Features Syndicate) su bili mnogo glupi i ružni, sa neverovatno jednodimenzionalnim likovima. I upravo ta jednodimenzionalnost likova učinila je to da baš ti likovi idealno pašu na jednu staru video igru iz 1984 sa "debeljka" o kojoj sada pričamo.
  Popeye je jedna stara platformica "po sobama" sa svega tri nivoa koji predstavljaju različite lokacije. U ulozi ste čuvenog crtanog mornara a cilj vam je da sakupite sve predmete što vam ih Oliva(po mom ličnom mišljenju najnejebozovnije žensko stvorenje ikada zamišljeno) baca na sve strane. Na prvom nivou to su srca, na drugom su note, a na trećem cele reči HELP!. Naravno, da sve ne bi bilo tako lako, pobrinuo se čuveni Badža koji vas proganja na sva tri nivoa. Badža ima jako dobar AI, i moći če da vas ćapi njegovim nežnim ručicama i sa nižeg i višeg sprata nivoa, a takođe i baca nekakve plave šurikene na vas(koje vi možete izblokirati pesnicama pritiskom na pucanje). Tu su i ona zelena veštica i ona orlušina koja vam takođe otežavaju progres, a Pera-Ždera na drugom nivou služi kao druga i dakako teža strana odskočne daske, što je duhovit momenat. Ukloliko vam i jedan predmet propadne, gubite život, ukoliko vas Badža i jednom pipne, ode vam život. Jedini spas je konzerva spanaća(po jedna za svaki nivo) od koje Popaj pozeleni i ojača a Badža krene da bega ko zadnja pičkica, tada ga možete pesnicom ratosiljati sa celog ekrana. Ko pravi crtani.
  Ono što krasi ovu igru je prava jedinstvenost i zaoukruženost elemenata. Sve izgleda i deluje kao crtani film. Pogotovu zvučni efekti, koji su iako ne preterano kvalitetni(ipak je 1984.) su jako raznovrsni i poklapaju se sa događajem u igri. Cela igra je zaista kao da gledate mali crtani film. Likovi su uverljivo prikazani i dobro animirani. Nivoi, iako nisu vrh grafike C-64 su veoma jasno nacrtani a svi elementi se jasno razaznaju. Balans u igri je odličan. Iako je reč o maloj, kratkoj igri, kada se obrne igra sve kreće ispočetka i nivo težine rasta. Badža ume da bude hemoroid, i ponekad će trebati vremena izboriti se sa njim, ali uostalom to je poenta crtanog filma pa zašto ne bi bila i igre. Muzika u igri je skromna, ali opet je dobro izvedena tema iz crtanog filma, što opet predstavlja ispit koji nije položila svaka igra koja za temu ima crtane junake.
  Ako hoćete da odmorite mozak i budite nostalgični. pustite Popaja. To je jedna mala, laka i slatka igra koja treba da služi kao školski primer šta treba da bude esencija video igre.

A NAMA SREĆAN PRVI RODJENDAN. PRE TAČNO GODINU DANA OBJAVILI SMO PRVI POST! HVALA SVIMA ŠTO NAS PRATE!

Mesec se smeje.



Grafika: 7
Zvuk: 7
Atmosfera: 10
Balans: 9

Ukupna ocena: 8


Clyde

субота, 3. децембар 2011.

Knight `n` Grail

Godina: 2009
Izdavač: Psytronik Software
Žanr: Platformska avantura
Platforma: C-64
  
A u ruka Mandušića Vuka...
  

  Da je Komodor 64 neverovatan kompjuter govori i činjenica da neki ljudi i dan-danas prave odlične igre za njega(nedavno se pojavila verzija igre Prince Of Persia). I dalje postoji širom sveta lojalna baza fanova koji su voljni da iskeširaju za nešto što se vrti u 64kb i na 1Mhz. Da nije sve u brojkama, pokazala mi je i igra Knight `n` Grail, koja kao da je ispala iz najpopularnijeg i najpotentnijeg perioda za pravljenje igara za C-64.
  Daklem, u ulozi ste mladog viteza koji mora da obiđe boga-oca soba kako bi obavio razne zadatke, i prikupio magične predmete kako bi oslobodio zle čini sa svoje drage. Igra je u klasičnom platformskom 2D izvođenju, skakućete po platformama, a na pucanje bacate vaš perorez od dva metra(interesantnan momenat uz interesantnu animaciju). U prostorijama čekaju vas razne živuljke, od zmija, preko paukova, lobanja, zmajeva, do kapi otrovne kiše koja pada na vas(morate imati štit od vode da vam ovo ne bi smetalo), mumija i ostalih kreatura. Imate i energy bar koji vam skidaju neprijatelji, a tu i tamo iza njih ostaju novčići koji će vam kasnije služiti. Zanimljivo je da pritiskom na space uključujete mapu, sa koje se vidi gde se nalazite i šta od opreme imate, pa zatim kao u nekom RPG-u menjate štit i oružje. Ovo je posebno kvalitetno odrađen momenat za jednu C-64 igru. Tu i tamo nailazićete na bosove u igri, u obliku velikih kul zmajeva koji bljuju vartu na vas(a šta drugo?). A u toku igre postoji i set zaključanih vrata koja se otvaraju tako što mačem razbijate magične kugle na koje nailazite, da bi vam se kasnije ispisalo kako su "neka tamo vrata otvorena"- Pa vi vidite koja. Iako u igri ima dosta lutanja, dobar sistem mapa vam definitivno olakšava igranje. A kao dodatna olakšica tu su i stare kamenčine na kojima su uklesani stihovi koji vam uvek sugerišu nešto pametno i korisno(što mi ovo nemamo kad idemo ulicom?).
  Na momente sam se zaista zaprepastio koliko je ovo dobro dizajnirana igra. Kao da su programeri objektivno sagledali istorijat C-64 igara i izbacili mnoge stvari koje u njima nisu valjale. Ceo šmek igre bi se mogao donekle opisati kao miks Ghosts n Ghoulsa i Demons Kissa, ali sa dovoljno samosvojstvenih originalnih elemenata. Grafika u igri je odlična, menjanje ambijenata je suptilno, a završne(i to nelinearne) sekvence su lepo urađene. Animacija našeg viteza je kavalitetna i glatka, nekako netipična za ovu igračku platformu, a neprijatelji su takođe kvalitetno dizajnirani. Zvuk je takođe visokokvalitetan, sa izmenama mračne, atmosferične muzike, arkadnih pomalo NES-olikih zvučnih efekata. Atosfera u igri je vrhunska, igra je jako široka i ima pregršt elemenata koji vas navode da nastavite dalje sa igranjem, a arkadni momenat je neopterećujuć u smislu da će vas priča voziti a da ne izgubite život vašeg viteza na svakom koraku. Balans je vrhunski, što je bio rak-rana mnogih C-64 igara. Krivulja učenja je fantastična, ponovno igranje nije dosadno, jer je broj prostorija jako veliki. A kontrole su takve da naš vitez adekvatno reaguje i na najmanji cim, što dodatno doprinosi balansu. Jednostavno ova igra je svet za sebe, i pravo je čudo kako je toliki broj elemenata tako dobro uklopljen.
  Ko god je nostalgičar ili želi da vidi jednu prokleto dobro izbalansiranu i zanimljivu igru, nek obavezno nabavi ovo. Iako je ostvarenje iz 2009. igra opušteno može da stane u red sa "najvećim facama" iz "svog doba" svima nama omiljenog kompjutera. Iako sam i sam bio pomalo skeptičan, današnja scena za C-64 postaje polako antropološki fenomen. Šta je to što u vreme kvad-korova i terabajtova tera ljude na ovako kvalitetna ostvarenja u 64kb? Mislite o tome...
  
Nekada su iz zidova rasli bršljani, sad rastu zmajevi...
  
Grafika: 9
Zvuk: 9
Atmosfera: 10
Balans: 10

Ukupna ocena: 10


Clyde